Kao što to često u životu biva, stvari najbolje ispadnu kad nisu planirane, kad ih se ne stigne zakočiti neodlučnošću i strahom od lošeg ishoda. Ispijajući kavicu u Dobrom danu naletio sam na Željku, Snješku i Anitu – tri frendice koje su me u svojoj veseloj spontanosti pozvale sa sobom na planinarenje Velebitom. Anita već ima priličnog penjačkog iskustva pa sam znao da ću, ako se odlučim za ovu pustolovinu, u njoj imati odličnog vodiča. Jedino što u trenutku pristajanja nisam znao je da će spomenuta četverosatna šetnjica zapravo biti osvajanje Malog princa – najzahtjevnije planinarske staze u Hrvatskoj. S obzirom da sam, ako se ne računa par posjeta Sljemenu, planinar junfer, moglo bi se reći – prvo pa muško.

Jedini razlog koji me mogao spriječiti da odem na ovaj put su momci koje dosta dobro poznajem, a koji su bivši ili sadašnji dečki/muževi navedenih frendica. Nisam htio biti lutka njihovih potencijalnih vudu čarki kad saznaju da ću biti jedini muški suputnik njihovih odabranica. Također nisam želio da me neka od njih (is)koristi kao udicu kojom će iz svojeg bivšeg ili sadašnjeg izvući ljubomoru – za ovaj ili onaj cilj. Kad sam shvatio da je snaga kojom me privlači put znatno jača od straha od toga da zamutim vode nečijih odnosa, spakirao sam ruksak i jedva dočekao petak. Ponedjeljak, utorak, srijeda i četvrtak proletjeli su kao da ih je netko stavio na ubrzano premotavanje. Na probi me jedan suborac iz Mel Camina pitao: „Kaj nije malo gay to što te žene smatraju prijateljem s kojim, bez ikakvih primisli, mogu otići na vikend u divljinu?“ Kako možeš ikad biti potpuno siguran da netko nema nikakvih primisli? Ne znam, činilo mi se da iz njega više progovara zavist nego uvjerenje da postajem „bipsić“. Sve mi se više sviđaju odnosi sa ženama koji su lišeni mojih seksualnih očekivanja i tenzija. Tek u takvom ozračju svu energiju mogu prebaciti u komunikaciju i odnos koji rasterećeno i bez uobičajenih grčeva poprima zbilja zabavne i ugodne oblike. Sve nekako teče, bez prevelikih turbulencija i zamornih zamjeranja zbog priglupih sitnica. Kad nekog želiš samo povaliti, obično, nakon što u tome uspiješ, potreba za komunikacijom naglo nestaje jer si se, doslovce, ispraznio i sad samo želiš da ta strana osoba s druge strane kreveta/drveta/auta netragom nestane. Slijepa ulica…

… U autu smo vodili sve one razgovore do kojih najvjerojatnije ne bi došlo da nismo zajedno krenuli na put. Kad s nekim više sati provedeš na udaljenosti od pola metra postane prirodno s njim podijeliti neke tajne koje bi inače ostale zaključane na uobičajenim kavicama. Vjetar koji nam je kroz otvorene prednje prozore rashlađivao usijane glave igrao se s oblacima na otvorenom plavom nebu. Zabavljali smo se komentirajući na što nas sve oblaci svojom formom podsjećaju. Gledanje oblaka zasigurno je već i pračovjeku bio svojevrstan vid televizije – ima neke sličnosti – slike se konstantno izmjenjuju i donose nove senzacije. Za jedan oblak smo se svi složili da nalikuje licu malog djeteta. Već za kojih par sekundi nalikovao je smežuranom starcu. Kao da nas je na simboličan način želio podsjetiti da oblaci neprestano i munjevitom brzinom mijenjaju svoj oblik. Svi mi imamo dušu oblaka, mijenjajući se iz sekunde u sekundu, pomislio sam prateći bijele nebeske putnike.

Došavši na željenu lokaciju uputili smo se smeđe-crvenkastim makadamom prema vrhu Crnopacu. Auto s niskim podvozjem mučio se sa strmom stazom pod težinom naših tijela i opreme, koja je, među ostalim, sadržavala i moj anatomski jastuk, zbog kojeg su me suputnice suptilno prcale, no koji se kasnije pokazao korisnim odabirom. Motor nas je stenjući opominjao da ćemo uskoro za prevaljivanje i najmanjih udaljenosti morati potrošiti znatno veće količine energije no što je to slučaj na ravnom. Tu me spopao prvi strah. Što ću ja ovdje, u carstvu poskoka, medvjeda i vukova? Nisam spreman za ovo. Trudio sam se ne pokazati svoje pravo psihičko stanje jer sam mislio da kao jedini muškarac ja prvi moram zadržati prisebnost i samopouzdanje. Pokazalo se to krivom procjenom, jer djevojkama ni blizu nije bila potrebna čvrsta muška ruka, možda tek leđa za nošenje ruksaka punog plastičnih boca s vodom. Kasnije sam shvatio da je samo mojem divovskom egu bilo potrebno to da pred njima ispadnem neustrašivi frajer.

Nakon što smo, gurajući uzbrdo naš plavi auto, iz trećeg pokušaja svladali jedan dio šljunkovitog puta prepun rupa, sparkirali smo se na nadmorskoj visini od 750 metara. Noć je nezaustavljivo nadirala i gutala horizont dok smo iz gepeka izvlačili najneophodnije stvari, izbacujući iz napuhanih ruksaka nepotrebne gluposti koje ljudi uvijek sa sobom ponesu. U mojem slučaju: „Knjigu o džungli“. Kome još trebaju Moglijeve avanture kad ćemo uskoro proživljavati svoje vlastite.

Dok su cure lakog i odlučnog koraka ulazile u mračnu šumu južnog Velebita pomislio sam: „Pobogu, one nisu normalne. Što ako iza prvog drveta vrebaju planinske zvijeri koje kandžama i zubima jedva čekaju zaskočiti svoj plijen- lakomislene penjače?“ Priznao sam Aniti, vođi puta, svoje strahove, na što se ona samo nasmijala i rekla: „Vukovi nanjuše čovjeka na 12 km i ne približavaju mu se jer ga se u pravilu boje i izbjegavaju ga. Zato ih planinari tako rijetko sreću“. „Hm, onda vukovi i ja imamo nešto zajedničko. I ja se njih bojim“, rekao sam tiho, u nadi da i moje priznanje ne mogu čuti na 12 kilometara udaljenosti.

Popevši se do planinarskog doma Tatekove družine sreli smo mladi par Austrijanaca – točnije Austrijanca i Katalonku. Nakon što sam ih pozvao da nam se pridruže za stolom i počastio crnim vinom, Snježana je odjednom nestala. Nakon par neuspješnih dozivanja, na nevještom engleskom s ruskim prizvukom, rekao sam: „So it begins in every horor movie I saw. After we enter this forest I was terrified, now I’m even more, please hug me, I’m scared“ Kad su se počeli ceriti iz samog sebe sam počeo raditi još većeg majmuna, osokoljen dobrom forom. Snješka se uskoro, srećom, pojavila. Nakon što smo svi zašutjeli, Velebit je odgovorio svojom gustom tišinom teškom milijune godina. Sveobuhvatna tišina brisala je svaku potrebu da ponovo progovorimo. Upijali smo spokoj planinske noći i udisali hranjivi planinski zrak. Nakon ugodnog ćaskanja, malo na njemačkom, malo na engleskom zaželjeli smo si laku noć i uspješno planinarenje sutra. Strani par arheologa(kako smo u razgovoru saznali) si je od vreća za spavanje i par dekica napravio ležaj na kamenom podu ispred skloništa, koje su velikodušno prepustili nama.

„Ne smijemo biti prebučni“, rekla je Anita „planinarski kodeks nalaže tišinu, ljudi se moraju naspavati da imaju sutra snage za hodanje“ Dakako, i meni koji sam bio uzbuđen poput teenagera i curkama koje su bile već pripite i dobro raspoložene nije baš uspjelo ispoštivati taj kodeks. Sklonište smo morali hermetički zatvoriti kako bi spriječili vrlo izgledni upad nestašnih (i slatkih) puhova što na bilo kakvu naznaku hrane budno vrebaju iz obližnjih, gustih bukovih krošnji. „Ako uđu u sklonište, to ti je kao da si unutra pustio Tasmanijsku neman“, objašnjavala je Snješka, nakon što sam u histeričnom smijehu naglasio da će ovu noć ovdje preživjeti samo anaerobni organizmi. U skloništu je bilo nemoguće zagušljivo, uopće nije bilo zraka, osim nešto starog ustajalog, a nismo smjeli otvarati ni vrata ni omanji prozor. „Isuse nešto mi je prošlo po nozi“, rekla je Anita u mrklom mraku skloništa. „To ti je kisik, zadnja molekula“, duhovito joj je dobacila Željka sa svojeg donjeg ležaja. Počeli smo se smijati. „Daj cure“, procijedio sam jedvice kroz smijeh, prestanite, sve ćete mi podisat!“. Ahahahaha – zaorilo se niz šutljivu planinu. Poput lavine, grudica prvotnog smijeha taložila je na sebe sav naš emocijski spektar i pretvarala se u gromadu koja je nosila sve pred sobom. U nekom trenutku, iz prilično nejasnog razloga, počeo sam jodlati. Valjda to tako krene kad si na planini. „Isuse, Majsec, prekini“, mislit će Austrijanac da ga provociramo, izazvat ćeš međunarodni incident“, Anita je ulovila koju sekundu između glasnih napadaja smijanja i kakti me opomenula. „Ma daj, kaj ti je, sam nek dođe, pokazat ću mu svoj žuti pojas iz jodlanja. Jorola, jorola, jorola!!“, veselo sam urlao dok su mi suze radosnice plavile jastuk. Ovima vani smo vjerojatno zvučali kao da netko nad nama vrši egzorcizam. Ipak, po austrijskoj čokoladi koju su nam ujutro ostavili na stolu, dalo bi se zaključiti da smo im bili trunčicu više simpatični no iritantni. Osim ako je čokolada otrovana, pomislio sam kad sam je se sutradan dočepao..

..Hodajući Velebitom kao da sam hodao i samim sobom, dobro skrivenim i teško prohodnim stazama svojeg karaktera. Pogibeljne su situacije iz mene izvlačile jak fokus na svaki sljedeći korak. Najvažniji dio planinarske opreme je koncentracija – nemanje komfora da se misli na nešto drugo dok prolaziš stjenovitim prijelazima pod kojima razjapljenih ralja diše provalija gladna smrti. Hodaš kroz kamene portale koji te odvode na neki sasvim drugi planet na kojem vrijede neka drukčija pravila igre, gdje si i ti drukčiji, obnovljen, nadograđen, prilagođen novim uvjetima postojanja. Premda si svjestan opasnosti nisi uplašen na klasičan način. Nemaš komfor predugog pribojavanja nadolazećeg izazova. Nema alternative, moraš ga svladati ako misliš ići dalje. Prihvatiš strah i samo pičiš. Znam da je iskusnijim planinarima ovo vjerojatno smiješno no za mene je svako svladavanje bijelih litica nakićenih suhom vegetacijom bilo pitanje života i smrti. Svaki krivi hvat ili ispuštanje, katkad i skliskih, klinova ili sajli moglo je završiti kobno. Nigdje nisam tako dobro osjetio značenje imena one poznate knjige Milana Kundere – Nepodnošljiva lakoća postojanja. Ovdje toga nije bilo, morao si poštovanjem planine, svojom snagom, energijom i ustrajnošću zaslužiti svoje daljnje postojanje. Planina je tiha i nemilosrdna u svojoj ravnodušnosti. Ne prašta greške, ali te i ljupkom nenametljivošću tjera da poduzmeš sve što što možeš i malo više od tog, da ih ne počiniš…