Četiri sata hodanja planinskim visinama činila su se kao tjedni provedeni dolje u nizini. Vrijeme kao da je gušće što je zrak rjeđi i čistiji. Pri kraju puta osjećao sam se kao Herkul nakon uspješno obavljenog 12. zadatka, kao Odisej po povratku u Itaku. Vjerojatno je to i zbog nenaviknutosti na ovu vrst okruženja u kojem je svaki sljedeći korak novo iskustvo, nova senzacija. Svaka je akcija poput malog epa. Kad sam shvatio kakvi me sve polu-alpinistički izazovi čekaju došlo mi je da se zahvalim Aniti, vođi ekspedicije, i vratim natrag u sigurnost planinarskog skloništa. „Nisam spreman na sve ovo“, sam u sebi. Da ipak nastavim presudilo je to što sam bio okružen s tri žene. Da sam bio s tri muška prijatelja možda bih se doista bio okrenuo i odustao od daljnjeg penjanja. Ovako, nisam htio ispasti papak pred djevojkama. „Glave će te koštat taj tvoj ego“, pikao me neki glasić, dok sam drhtavih nogu osvajao vrtoglave kamene strmine, grčevito se držeći za klinove što su poput prorijeđenih ježevih bodlji stršali iz okruglastih stijena. Noge su mi bivale sve teže, kao da je u njima nataložen stoljetni umor.

„Čovječe, pravi se alpinisti u jednom trenutku moraju pomiriti s vlastitim krajem, kako bi se inače mogli na ovo priviknuti? Ili to ili su potpuni mazohisti i prikrivene samoubojice koje nemaju hrabrosti izvršiti taj završni čin pa prepuštaju planini da umjesto njih odabere vrijeme, mjesto i način na koji će skončati. Susret sa šansom vlastite smrti, je li moguće da i takvo nešto stvara ovisnost? Ima logike u tome, adrenalinska injekcija koju pružaju ekstremni sportovi nema alternativu u gotovo ničem što svakodnevica, koliko god složena i uzbudljiva bila, može ponuditi. I život naš svagdašnji pun je pustolovina, ali sadržajno drukčijih i rijetko kad zbijenih u tako male isječke vremena i prostora.  Razmišljam kako ozbiljno planinarenje nije samo užitak. To je i muka na koju se pristaje možda baš zbog spoznaje kakvo će olakšanje uslijediti kad se uspješno svladaju sve etape koje iz penjača izvlače maksimum. Da bi svladao Alpe ili Himalaje moraš prvenstveno svladati samoga sebe, umor, bol, iscrpljenost, ozebline, nagon za odustajanjem, panični strah… opsjedale su me misli dok sam po Anitinim uputama rukama grabio za to predviđene usjeke na divovskom kamenju. Nemoj ti razmišljati o Alpama, imaš ti i više nego dovoljno posla ovdje, na južnom Velebitu. Budi oprezan, glasić u glavi konstantno mi je dosađivao, ali mu nisam proturječio jer sam bio svjestan da je u pravu. Ovom su planinom protutnjale velike rijeke znoja, krvi, smijeha i suza. Koliko je ljudskih i životinjskih tijela u sebe progutala i u svom golemom želucu provarila bez traga? Kolikim je samo ratovima kroz dugu povijest Balkana svjedočila, kolike tajne sačuvala zavjetovana na šutnju?  Gdje li sve, s prirodom odavna stopljeni, leže materijalni dokazi prohujalih vremena, stare puške, tanad, strijele, koplja, štitovi, oklopi, ćuturice, ranci, kosturi.. Kad bi čovjek na jedan dan imao oči i pamćenje planine vjerojatno bi odmah nakon tog iskustva morao potražiti pomoć psihijatra i krenuti na ozbiljnu terapiju. Kad si tako velik i prostran valjda možeš i više toga, dobrog i lošeg, primiti u sebe i ne raspuknuti se. Zapravo planini to i nije tako teško. Ona ne moralizira, ne osjeća na naš način, ravnodušna je na naše zebnje i patnje. Unosimo li mi svoj duh u planinu ili ona svoj u nas? Možda oboje?..

..Uslijedili su dijelovi puta koji nisu trpjeli razmišljanje o bilo čem drugom osim o slijedećem koraku. S ruksakom punim vode bio sam vruć, mokar od znoja i odjednom čudnovato spreman. Ušao sam u zonu i počeo prihvaćati pogibeljnost svakog slijedećeg uspona ili spuštanja kao nešto najnormalnije na svijetu. Kretao sam odmah, bez vaganja bi li ne bi li, jer to je bio jedini način da preduhitrim  strah koji je unosio nemir u moje pokrete i time još rizičnijim činio za mene već ionako rizične planinske strukture. Poslije nekih bi napora slijedile male nagrade. Pregrijane su nas periodički dočekivali manji predjeli koji su imali svoju zasebnu, hladniju klimu. Stvarale su je obližnje pećine. Uski ulazi u njihova fantastična tamnovita podzemna carstva najčešće su bili vrlo diskretno zakriveni nekakvim neuglednim grmićem. Svojim vječno svježim dahom oživljavali su nas ti neistraženi hramovi iz dubina Zemlje, koji su se nevidljivo rasprostirali pod nama, čineći značajan dio Velebitovog krvotoka.

I onda, odjednom „kičma“. U niz naslagana hrpa glatkih golemih stijena boje bjelokosti, dijelila je  kanjon na dva dijela. Spajajući kamenjar sa šumskim dijelom planine oblikom je neodoljivo podsjećala na kralježnicu. Osim zbog karakterističnog oblika ime možda duguje i činjenici da ako se na njoj posklizneš i padneš u ambis, lom kičme ti je zagarantiran. Željku je taj prizor paralizirao. Sjela je i tonom glasa koji ne ostavlja previše mjesta predomišljanju rekla: „Ja ne idem preko toga“. Totalna blokada. Kolaps sustava. Pušta mene da prođem. Držeći se za sajlu polako krećem u nadi da ću je svojim početničkim prelaskom ohrabriti. Doduše nisam baš ni imao komfor predugo čekati jer bi i mene strah lako mogao svladati i navesti na previše pitanja. Pravim se da sam dorastao zadatku, ali u sebi se tresem. Završit ću ko neki blesavi nepripremljeni Češki turist. Nisam gledao dolje, ali ni to mi nije pomoglo da mi koljena ne klecaju. Zadnjih par metara koje je trebalo svladati bez zaštitne sajle, prošao sam klečeći poput kakvog planinskog isposnika. Bolje i tako nego glumit frajera čijim se lešom u podnožju časte crvi, ptice, vukovi i kukci. Malo je nezgodno tako poginut, pa kako bi to javio svojima doma – bok, to sam ja, sve je ok, samo sam mrtav. Priljubio sam se uz zadnju stijenu kao da je ispod mene najljepša žena na svijetu i plazio po njoj poput puža kojem se nigdje ne žuri. „Vidi Željka, može se! Nije tako strašno!“, vikao sam joj iz sigurnosti zasluženog šumskog hlada, više sretan što sam živ nego što sam doista vjerovao svojim riječima. Nije joj, naravno, pomoglo. Nisu je osokolila ni Anitina i Snješkina uzastopna nježna nagovaranja i uvjeravanja da ne postoji druga opcija. U stanju šoka i panike Željki su naši glasovi vjerojatno odzvanjali poput neke zlokobne jeke koja ju potiče da slobodnim padom postane nepomičnim dijelom kanjona. Htjela se vratiti istim putem. Nakon više od pola sata upornog nagovaranja Željke da pokuša prijeći Kičmu, Aniti je malo i pozlilo. I zbog same situacije i zbog lakše sunčanice koja ju je sve više hvatala.

Isuse, neću se sad valjda morati vraćati istim putem zbog Željke? Grozila me pomisao na ponovni prelazak Kičme, i to još natraške. Nisam to naravno rekao nijednoj od suputnica..

 „Ne mogu, ne mogu prijeko“, svoju je mantru sjedećki ponavljala Željka i dodala: „Sanjala sam da sam u svojem prošlom životu poginula na ivici. Ma znate kaj, ja ću se vratit nazad“ (staza Malog princa je kružna, početak i cilj su na istom mjestu). Odškrinula su se vrata drame. Ako se doista krene vraćati čeka ju par sati staze, koju je jedva svladala i u preporučenom smjeru i u puno boljem psihičkom stanju, bez vode i korisnih Anitinih savjeta. Zvuči kao samoubojstvo. Snješka i ja bespomoćno smo sjedili u hladu druge „obećane“ strane kanjona i ozbiljno preispitivali opciju da pozovemo gorsku službu spašavanja. Litra vode koju smo još imali polako se pretvarala u čaj. Otići bez Željke nije dolazilo u obzir. Na spasioce se navodno čeka i po 6 sati. Isuse, izumrijet ću bez vode, pomislio sam u sebi. Kad smo već stali miriti se s tim da će Željku preko kičme prenijeti neki kršni gorski spasioc, ona se, na Anitin i Snješkin užas, počela pentrati po susjednoj strmoglavoj  guduri, neoznačenoj i neosiguranoj. Taman kad pomisliš da ne može bit gore. Adrenalin čini svoje – nekako se popela na vrh, no kad je uvidjela kamo se uzverala i da dalje nema kamo nego vratiti se od kamo je i pošla, potpuno se prestravila. Uvijek se teže spuštati nego penjati. U trenutku kad smo već počeli shvaćati neizbježnost traženja pomoći profesionalaca Anita je Željki, sitni po sitni korak, nekako uspjela pomoći da se domogne sigurnosti podnožja. Željka je, pri tom neizvjesnom spustu, nokte poput kandži manijački zabijala u oblo divovsko kamenje, nadoknađujući time manjak pogodnih mjesta da sigurno usidri ruku ili nogu. Nešto sitno kasnije, pravim čudom pronađenom putanjom, koju smo kasnije prozvali „Željkin put“, došetala je do nas na drugu stranu kanjona. Sve nas je preplavilo neizmjerno olakšanje. Kažeš, sanjala si da si zaglavila na ivici?, upitao sam Željku nakon što smo se izgrlili i svi malo došli k sebi. „Da, da, na ivici“, brzo je odgovorila. „Gle kužim da je taj tvoj Ivica sexy i naočit momak, al daj se više makni od njega, vidiš da loše utječe na tebe“…