Tko se boji zubara još

 Oduvijek sam se panično plašio zubara i njihovih malčice osuvremenjenih inkvizicijskih spravica za mučenje. Moja zubarica je, doduše, znatno pažljivija i empatičnija od jednog Torquemade ili onog razrokog gremlina u bijeloj doktorskoj kuti. Dok mi brusi zube razmišljam kako ona cijelog dana, osim u razjapljene, ruinirane ljudske ralje,  mora zuriti i u bolne ljudske grimase. Godine i godine suočavanja s  užasnutim pogledima pacijenata moraju žigosati neku ledenu tamu u nutrinu promatrača, kako god jaku moć navike imao. Prirođenoj gadljivosti unatoč, smatram da bi mi da sam na njenom mjestu, to bio značajno veći problem od samog rudarenja po čeljustima. Zato zatvaram oči dok mi tanko svrdlo prodire u bjelokost. Ne želim da me pamti prestravljenog. To mi je malo neugodno.

Da previše ne patim ona mi u zubno meso, prije grube obrade, spiči injekciju lokalne anestezije. Zubi mi tad odrvene, kao i mišići lica, uključujući i donji dio nosa – ukoliko ima posla u gornjem zubnom domu. Ni tada ne mogu uloviti ni tren spokoja na toj vražjoj stolici. Sami zvukovi mašinerije koja nezadrživo kleše po bijelom kvarcu dovoljni su da me drže napetim. Najgore mi je kad se donja usna počne nekontrolirano tresti zbog predugo otvorenih čvalja. „Kakva papčina“, brije si ziher ženskica dok ja očajnički isprobavam oralne poze tražeći onu koja će zaustaviti drhtanje.

Njena plava asistentica je seks bomba – od nje mi veselo vibrira plomba. Uvijek ju lagano zašprehavam nekim priglupim foricama, sve u nadi da ću joj skrenuti pažnju sa svojeg mekušačkog straha od šefičine bušilice (ok, ovo zvuči malo sado-mazo). „Jao, pa vi ćete s ovim uzastopnim drogiranjem od mene stvoriti narkomana“, bacam spikicu nakon što sam primio injekciju – malo za atmosfericu. „Ma nećemo, hihihi“, odgovara šefica, a lijepa asistentica se tiho smijulji. „Počet ću se namjerno  prežderavat s čokoladom i prestat prat zube, samo da se što prije pokvare pa da imam razlog doć po svoju dozu“, nastavljam ohrabren njihovom prvotnom reakcijom. „Ajde, ajde Zlatko nagni se nazad, ne buš se šarmiranjem izvukao od brušenja“, šefica prekida moj kvazi stand up comedy. „Gulp“, progutao sam pola gorkog otrova kojeg mi je maloprije uštrcala u desni.

Po izlasku iz ordinacije sjeo sam na bicikl i umrtvljenu lijevu stranu lica prepustio blagotvornoj masaži sunčevih zraka. Nakon svih proživljenih šokova baš mi se prokleto pilo pivo. Nijedan birc mi se nije činio privlačnim pa sam odlučio ubosti konzervu Staropramen-a u kiosku i sjesti  u obližnji parkić. Neki me sredovječni lik odmah skenirao pri ulasku. Sjeo sam tri klupice dalje od njega. Nakon dvije minute napravio je manji polukrug i sugestivnim korakom krenuo u mojem smjeru. Predosjetio sam da će uslijediti pitanje može li mi se pridružiti. Intuicija me nije prevarila.

„Bok dečko, nadam se da ne smetam. Znaš kaj, ubo sam litru vina i nekak mi se ne sjedi sam, a ti mi izgledaš kao netko s kim bi se isplatilo malo popričati – ne ljutiš se? Ako tražiš mir ja ću se odmah maknuti.“, rekao je.

„Ne, ne sve ok, ne smetate.“, odvratio sam podosta rezervirano, premda sam imao neki osjećaj da lik nije seronja zbog kojeg ću požaliti što sam to rekao.

Nosio je crvenu košulju posutu bijelim aviončićima i crne, pohabane hlače koje su nekoć služile kao donji dio svečanog odijela. Crne Borovo cipele davale su mu ton ozbiljnosti, ali je čitava razbarušena i nemarna pojava taj ton činila pomalo raštimanim i smiješnim. Sve u svemu djelovao je pomalo alkoholičarski, ali ne bez šarma. Raspričali smo se o prirodi i miru kojeg ona donosi čovjeku. Ne mora čovjek otići u pustoš Velebita da bi doživio mir i spokoj. Može se to postići i u Velikoj Gorici, tvrdio je. Složio sam se i nadodao da ipak postoje mjesta koja nas svojom veličanstvenom estetikom i izostankom svakodnevnih distraktora ipak lakše uvlače u to stanje. Ona u sebi nose ničim okuženu auru čistoće i jednostavnosti bivanja. Tamo nema neprestanih uznemirujućih vijesti, buke prometa, nervoznih ljudi i bezbroj drugih stvari zbog kojih ludimo. Pa nismo se mi bezveze došli sjesti u ovaj park. Već nas sam čisti zrak i boravak ispod svježih krošnji drveća baca u znatno ugodniji i magičniji mod postojanja od onog kojeg „uživamo“ u klaustrofobičnim, zidovima opkoljenim  stanovima.

Složio se s time i ispričao mi priču o tome kako se prirode ne treba bojati. Jednom su ga na Mrežnici pri dnu rijeke ugrabili virovi i počeli se nabacivati njegovim tijelom kao dječjom igračkom. Nije stigao ni udahnuti prije pada u taj smrtonosni kovitlac. Prijatelj – inače spasioc na bazenu – skočio je za njim, ali ga nije mogao pronaći u zapjenjenoj vodi. Rijeka ga je kroz neko vrijeme, koje se zasigurno činilo kao vječnost, izbacila među vrbe, dvadesetak metara nizvodno. Prijatelj je mogao odahnuti, nakon što se, užasnut i slomljen, već počeo miriti da je ovog progutala rijeka. Da se borio i pružao otpor ne bi izvukao živu glavu. Bio je dijete rijeke, znao je da se samo treba prepustiti i podivljale struje će ga polako izbaciti na površinu. Impresivno. Nisam siguran da bih i sam u tome uspio. Mislim da bi me ulovila panika i da bih se očajničkim lamatanjem rukama i nogama pokušao iskoprcati iz tog posesivnog zagrljaja. To bi me, on smatra, koštalo života.

U želji da uspješno izađemo iz neželjenih okolnosti, ponekad je, očito, bolje pustiti da stvari idu svojim tokom nego grčevito nametati svoju volju kontra neumoljive matice. Paralele radi, probajte zamisliti na što bi vam zubi ličili da, opirući se, trzanjem glave popratite svaki ubod zubarske igle. Ne bi reklamirali Orbit – to je sigurno…