FOTO Uz barokne zvuke gorički srednjoškolci slušali Shakespearea i Cervantesa

18. listopada 2016. Utorak 11:22

Recital “Tresač koplja, Bistri vitez tužnog lica i harmonija sfera” otvorio je Mjesec knjige u Velikoj Gorici. Pučko otvoreno učilište, povodom 400. obljetnice smrti dvojice književnih uzora, Williama Shakespearea i Miguela Cervantesa de Savedre, ugostilo je dvojicu umjetnika, glazbenika i profesora Umjetničke škole “Franjo pl. Lučić” Igora Para te glumca Zorana Kelavu.

Na samom početku večeri Dora Matijević, maturantica Ekonomske škole Velika Gorica, precizno je i razgovijetno izvela Shakespeareov sonet o nepokolebljivosti istinske bračne ljubavi.

Love's not Time's fool, though rosy lips and cheeks Within his bending sickle's compass come — Love’s not Time’s fool, though rosy lips and cheeks
Within his bending sickle’s compass come (W.S.,Sonnet 116)

– Večerašnji je program zamišljen kao dio multimedijalnog projekta. Nemamo samo tekst, glazbu, glumu i govorenje stihova i književnosti, nego sve to zajedno. Uzeli smo dvojicu velikana i priredili program s odlomcima iz njihovih tekstova i popratili ih izvornom glazbom iz njihovog doba na izvornim instrumentima. Za Shakespearea imamo renesansnu lutnju, a za Cervantesa baroknu gitaru – predstavio je glazbeno-scenski performans profesor Paro.

– Velika je razlika između barokne i klasične gitare – objašnjava Paro. – Barokna gitara nema jednostruke, nego samo pet dvostrukih žica i te žice su ugođene na način da nije moguće jedan naprema jedan transkribirati u notni zapis klasične gitare skladbe napisane za baroknu. Lutnja je po mnogočemu također specifična. Najpopularniji je instrument renesanse, a u Engleskoj je na svom vrhuncu u ranom baroku. Što nam je zanimljivo u kontekstu ovog programa, sam Shakespeare je često u svojim predstavam upotrebljavao glazbu. Nit vodilja predavanja upravo je glazba u njihovom djelu, njihov odnos prema glazbi i specifično snažan afinitet za glazbu kod oba autora.

Dok profesor Paro preludira na baroknoj gitari, Zoran Kelava, glumac varaždinskog HNK-a i performer, ekspert za scenski pokret, govori o umjetnosti: – Jezik klasika danas nije prihvatljiv. On traži mir, poniranje, kontemplaciju. To su drugi odnosi, vrijednosti, kriteriji. Uzmite na primjer Bacha. Svaka je njegova skladba bila namijenjena određenom prostoru, ne samo temi. Kod Bacha su to biblijske teme. Zašto je baš taj takt zvučao tako i zašto je to naglašeno tako – baš zbog toga što se to izvodi tu, a da se slučajno izvodilo u nekoj drugoj crkvi, onda bi napisao drukčije jer taj takt u tom prostoru stvara takav, a u drugom će prostoru stvoriti onakav zvuk. Znači, sve je bio sklad. Bio je sklad arhitekture, književnosti, skladanja i izvođenja glazbe i mi ćemo pokušati prenijeti taj sklad renesanse u ovaj prostor koliko to bude moguće.

Paro i Kelava u renesansnom se projektu nazivaju besjednicima, prenositeljima kulturnog i umjetničkoga dobra. Gorički su gimnazijalci sa zanimanjem odslušali predavanje o englesko – španjolskim političkim odnosima u kontekstu razumijevanja glazbe prije i nakon kopernikanskoga obrata, a zatim su uživali u suigri glumca i svirača. Do posljednjega mjesta ispunjena Gradska vijećnica, a neki su sjedili i u prolazima, gromoglasnim je pljeskom ispratila umjetnike.