Vađenje krvi u laboratoriju goričkog Domu zdravlja već duže vremena predstavlja pravi problem Goričanima. Prepune čekaonice i mali sanitarni čvorovi ono su što najviše muči građane.

– Jednostavno ne možete doći do zahoda. Morate čekati i preko deset minuta da bi dali uzorak mokraće. Niste došli na red na WC-u, a već vas zovu za da date krv. U čekaonici ne možete disati. Od 7 do 9 sati prošlo je najmanje 300 ljudi. Dok sam je čekao red, došlo je četvero ljudi koji su bili u kolicima, prema izgledu rekao bih da primaju kemoterapiju. U isto vrijeme tu su bila i djeca, ali i bolesni ljudi. Svi u jednoj prostoriji. Tolika je bila gužva da su ljudi morali stajati na stepenicama pa nisu ni mogli čuti da su prozvani. Katastrofa – rekao nam je ogorčeni Miroslav Grahovac.

Postoji li rješenje za ovu situaciju upitali smo Stjepana Zagorca, voditelja ispostave Velika Gorica Doma zdravlja Zagrebačke županije.

– Upoznat sam s lošom situacijom. Dom zdravlja građen je prije 40-ak godina za broj stanovnika koji je tada živio u Velikoj Gorici. Kada smo razmišljali o proširenju Doma, laboratorij nam je bio jedan od prioriteta. Za investiciju tešku 12 milijuna kuna nismo uspjeli pronaći investitora. Problem je i osigurati infrastrukturu kako bi zaživjelo vađenje krvi u ambulantama primarne zdravstvene medicine. U nekim ambulanta koje su u Domu zdravlja to još i funkcionira, ali u dislociranima to je teže za izvesti. Slažem se s vašim čitateljem da je laboratorij u neadekvatnom prostoru i da bi trebao biti opremljeniji. Kada bih mogao, ja bih to sam riješio. Ako želimo imati kvalitetno javno zdravstvo, moramo stvoriti adekvatne uvijete i kapacitete da našim korisnicima osiguramo kvalitetu usluga. Oni koji kreiraju zdravstvenu politiku trebaju odlučiti hoćemo li to ili nećemo ili možemo li ili ne možemo i to jasno reći građanima – istaknuo je Stjepan Zagorec.

Možda ovaj tekst dođe do onih koji mogu nešto napraviti, a ako ne mogu bilo bi fer to jasno reći građanima. Javno zdravstvo po kojem smo nekoć bili poznati, polako ali sigurno, što govori i ovaj slučaj, odlazi u povijest. Svojoj djeci jednog dana pričat ćemo ”Bilo jednom u Hrvatskoj…”