Postoje neki sportovi koji su, ako mene pitate, nepravedno izuzeti s olimpijske liste. Jedan od njih je i plemenita vještina gubljenja vremena. Profesionalni gubitelji vremena žrtvuju čitav svoj život ne bi li dostigli visoke standarde kvalitete koje ovakav sport zahtijeva. U svim ostalim sportovima postoji vrijeme treninga, vrijeme takmičenja i vrijeme odmora. Ne i u ovom. U njemu takmičenje traje non stop, nema predaha – što ga automatski čini najtežom sportskom disciplinom na svijetu. Naime, ukoliko odmarate od gubljenja vremena to znači da radite nešto svrsishodno tj. da ne gubite vrijeme. Time automatski kršite pravila igre i bivate diskvalificirani iz daljnjeg natjecanja od za to ovlaštenog tijela zvanog Ujedinjeni gubitelji vremena (UGV), pod pravnim izrijekom: „Natjecatelj uhvaćen u nečasnom pokušaju da  sa svojim vremenom poskrivećki napravi nešto pametno. Gubeći vrijeme na stvari koje nemaju veze s gubljenjem vremena on je svoju priliku za dobrim plasmanom doživotno izgubio, bez mogućnosti pomilovanja.“

Američke korporacije jednom su prilikom napale UGV pod optužbom da potiče mlade na nerad, na što je vijeće UGV-a jednoglasno ustalo protiv, rekavši da korporacije potiču mlade na lobotomiju te da se najčešće u dokolici, koju gubljenje vremena pruža, rađaju velika umjetnička i filozofska djela.

Sport – gubljenje vremena podijeljen je u više zasebnih disciplina: ukrao sam bogu dan – baš sam pravi kleptoman, buljenje u prazno, sjedi i ne mrdaj, niš koristi, sve četiri u zrak – zabranjeno sudjelovanje jogijima, ne radim ništa pod milim bogom, puno zujim malo meda dajem, što nisi danas nemoj niti sutra, pusti me na miru i niš mi se ne da. Neki od natjecatelja natječu se u svim navedenim disciplinama pa je to onda desetoboj. Kao i kod bavljenja svakim drugim sportom i ovdje su od neobične važnosti redovni obroci visoke nutritivne vrijednosti. To što se bavite gubljenjem vremena ne znači da ste besposleni. Dnevni raspored je gust, ubitačan, energetski zahtjevan i ne dopušta opuštanje i nonšalanciju. Nema lako ćemo. Uloženi napori katkad su na samom rubu podnošljivosti. Valja uzeti u obzir da se natjecatelj mora oduprijeti svakom, pa i najmanjem, pokušaju da učini nešto korisno, da bude od pomoći ili nečijeg povjerenja. Iskušenja vrebaju na svakom koraku. Primjerice, on ne smije zatvoriti prozor kad udari jaki propuh. Ako je sam u prostoriji mora čekati da to uradi netko drugi ili da vjetar jednostavno (odu)stane. Kroz povijest je zabilježeno par smrtnih slučajeva jer su, u nastojanju da ne dođu u napast zatvoriti prozor, neki od natjecatelja odlučili živjeti u sobama bez prozora i tako s vremenom ostali bez kisika. Pokušaj spašavanja samog sebe nije dolazio u obzir jer spašavanje spada pod težak prekršaj pravila. Preživio je samo jedan natjecatelj koji se u procesu gušenja uspio pretvoriti u anaerobni organizam. Nakon toga je uklonjen iz daljnjeg natjecanja jer je „transfer iz aerobnog u anaerobni organizam moguć samo uz veliku količinu rada na sebi“, stoji u službenom priopćenju,.

Zadaci i izazovi s kojima se gubitelji vremena svakodnevno suočavaju su bezbrojni. Nerijetko su prisiljeni živjeti u neljudskim uvjetima. Pokušajte samo zamisliti da čitav dan možete samo nepomično gledati kako vaši najbliži peru suđe, usisavaju stan, brišu prašinu, kuhaju ručak, odgajaju nemirnu djecu, plaćaju račune, odlaze na sastanke kućnog savjeta, dižu se ranim jutrom na posao – a vi im se ni u jednoj od tih primamljivih aktivnosti ne smijete ni na tren pridružiti. To naprosto ubija jer u prirodi je čovjeka da želi postati netko i nešto, npr. menadžer ljudskih potencijala, prodavač sexy donjeg rublja, profesor filozofije, uvaženi član vladajuće stranke ili, ako ništa drugo – alkoholičar i/li narkoman. E vidite, budući svjetski prvak u gubljenju vremena ne uživa čak ni tu pogodnost da postane alkoholičar. Zašto? Zato jer i to zahtijeva stanoviti trening i dugogodišnju predanost ideji.

Pravila su rigorozna i nema švercanja. Glavna je zadaća izbjeći bilo kakvu konstruktivnu aktivnost, u bilo koje vrijeme, pod bilo kakvim okolnostima i pod bilo koju cijenu. Nakon prigovora upućenog od strane filozofskog odsjeka Filozofskog fakulteta u Zagrebu u kojem stoji da čak i dok ne radi ništa čovjek zapravo radi nešto , tj. bavi se neradom, službenim je dekretom UGV-a jednom zauvijek određeno da suzdržavanje od bilo kakvog rada ne spada pod radnu aktivnost. „Šteta“, pomislio bi neki od natjecatelja, jer da je ispalo po filozofskim kriterijima, gubljenje vremena bilo bi uvršteno u nacionalnu kvalifikaciju zanimanja i samim time bilo adekvatno plaćeno, uz sve važeće mirovinske doprinose. Ovako, od toga žive samo oni vrhunski. Amatera nema. Ili si u tome potpuno ili nisi nikako. Što da vam kažem, gubljenje vremena samo rijetkima omogućuje lagodan život, no usprkos tome, registriranih sportaša svakim je danom sve više.

Prosječni gubitelj vremena je asket u pravom smislu riječi. Suzdržavajući se od svih poznatih i nepoznatih načina konstruktivnog provođenja vremena stekao je neviđenu kontrolu nad samim sobom i svojim porivima. Jedino što mu je dozvoljeno je hraniti se, piti i spavati jer žiri zna koliko je teško iz dana u dan ne raditi ništa, neispavan i na tašte. Natjecatelji često ističu da imaju noćne more, da se bude u znoju sanjajući kako su se zaposlili u lokalnom supermarketu ili autopraoni. Lakne im kad shvate da je njihovo svakodnevno posluživanje mušterija bio samo ružan san.

Gubljenje vremena je naporno i iscrpljujuće do krajnjih granica. Zamislite da vas netko ulovi u pokušaju da si sami obrišete guzu i prijavi vas žiriju. Sav vaš višegodišnji trud u sekundi pada u vodu. Konstantno se mora biti na oprezu i budno paziti na samoga sebe. Ne i strogo jer strogo već ulazi u kategoriju činjenja, što, dakako, nije dozvoljeno. Konkurenata je mnogo i razasuti su po čitavoj kugli zemaljskoj. Najstariji živući natjecatelj i trostruki svjetski prvak u svojih je 120 godina postojanja uspješno zaobišao svaku priliku da napravi nešto od svojeg života. Činjenica je to kojom se ponosi i kojom bi se rado javno pohvalio da i hvaljenje ne ulazi u kategoriju zabranjene aktivnosti. On bi zasigurno već bio i umro da UGV u međuvremenu nije i umiranje proglasio za kompromitirajuću rabotu. Umiranje se ne može uvrstiti pod oblik gubljenja vremena jer se radi o tjelesnom procesu koji ima sasvim jasan cilj djelovanja – a to je smrt. Po službenom uvjerenju UGV-a, nijedan cilj, pa tako ni ovaj, nije moguće ostvariti konstantnim gubljenjem vremena. Jadan starčić bio je prisiljen postati besmrtan, a sve iz straha da ga ne isključe iz igre u njegovim poznim godinama. Kakvu bi to samo mrlju bacilo na njegovu obitelj koja  generacijama predano radi na tome da on ne mora raditi ništa. Starčić živi u paranoji da će njegov proces postajanja besmrtnim biti pod povećalom zbog možebitnog korištenja dopinga, ali tješi se činjenicom da je život pred njim i da na njemu svijet ostaje.

Vremena nikad dosta. Da bi postali svjetski prvak u gubljenju vremena ne smijete gubiti ni časka na bilo što što nije potpuni gubitak vremena. Morate biti spremni doći do te razine da u jednom danu izgubite dva dana. Svjetski rekord drži jedan naš domaći čovjek sa Ključić brda koji je za vrijeme dok je bio srednjoškolac u jednom danu uspio izgubiti čitavu godinu, a da pritom nije pao razred. Takvo nešto nije moguće bez vanjske intervencije, stoga oni najveći imaju svoj tim koji im pomaže vratiti što je moguće više izgubljenog vremena kako bi ga oni, u tom istom danu, stigli ponovno izgubiti. Vidite, da biste u gubljenju vremena postali najbolji morate biti spremni odraditi brojne prekovremene sate.