Bijaše to mučan dan za prisežnika Jurja Smendrovića. Po odredbi župana zamjenika Matije Mikšića, a na zamolbu turopoljskoga fiškala Matije Mudića, imao je sa zakonom suočiti dvije žene. U kući Pavla Kosa iz Dragonošca, jer bijahu optužene da su vještice, Anu iz Kranjske te Margaretu Korenika, ženu Mateja Reposeje.

Sezona je bila hladna. Tuča je uništavala usjeve i marva je ugibala od gladi i mraza. Iako je progon vještica u Europi trajao od godine 1400., Sabor zaključak glede progona vještica donio tek 1609., a na spravišču turopoljskom 1614. u Velikoj Gorici stvoren zaključak da se vještice i otrovnici pozovu na sud pred župana, do 1733. stvarnih progona nije bilo.

Prva svjedokinja ustvrdila je da se Ana pred 17 godina zavadila s njenim pokojnim mužem te da mu je pobila marvu, a kasnije da je tražila krv i meso poklanih životinja. Neki Matija Kernjević iskazao je da mu je ubila oca pošto ju je ovaj istukao. Nikola Jancetić iz Markuševca potvrdio je da je vračala i nad njegovim ocem, koji je potom također umro.

Optužbe protiv Margarete Reposejke jednako su teške. Navodno je po kletvi “Da bi vragom postala ti magarica, hoćeš do treći dan zaglaviti i popu dukat dati.” žena svjedoka Bartolčića treći dan uistinu preminula. Ustrijelivši vranu, Ivan Havidić iz Gornjeg Dragonošca na desnoj je strani tijela obnemogao i krv mu je udarila na nos i zube po Reposejkinoj osveti. Moždani udar.

Na temelju svjedočanstava fiškal Mudić podigao je 5. studenoga iste godine tužbu kod turopoljskoga suda, i to protiv 13 žena. Prisežnik Smendrović svjedoke je ispitao 22. studenoga u Donjem Lukavcu. Bijahu određena ročišta da se sve žene stavi na muke i tako ispita.

Na tijelima svih žena pronađen je madež, “vražji pečat”. Mučene su grebenom (klupa snabdjevena oštrim čavlima), gnječenjem palaca “lisicama”, natezanjem na ljestvi, paljenjem bakljom i opterećivanjem utezima. Sve su priznale dugogodišnji vještičji staž, imenovale vragove s kojima su općile (“Matek”, “Mihalić”, “Januš”) i potanko opisale svoja nedjela.

Mazale su se crvenom mašću da bi letjele zrakom. Po poljima su hodale i uništavale zrnje maglom što se dizala “od vode iliti od slapa meglenoga”, jele su ljudsko meso i glave od svinja i stoke. Sastajale su se na Medvednici, gdje su pekle gibanicu veličine cijeloga Turopolja, a letjele su i pod Okić. Barbara Vagiček priznala je da je na Filipčićevom križopušču izvadila srce nekog djeteta Jurića i pojela ga s drugim vješticama.

Kako zapisuje Laszowski, 26. ožujka 1734. Dora Narčić preminula je na mukama, a ostale su “vještice” osuđene na smrt gušenjem i spaljivanje tijela. Muškarci koje su “vještice” optužile strašnoj su smrti izbjegli. Za njih su pred sudom svjedočili turopoljski uglednici.