Godine 1478. zaprijetila je Turopolju velika pogibelj. Sultan Mehmed II dopro je do Skadra i Bara, a u travnju sve do Kranjske, gdje kod Kokova izgiba u improviziranoj pobuni 600 koruških seljaka i kmetova. U strahu Turopoljci od medvedgradskog vlastelina Ivana Tuza zatražiše pomoć u naoružanom ljudstvu. Ovaj im posla 12 strijelaca, koji grad Lukavec zaposjedoše, te 75 godina njihovi se kaštelani nazivaše vrhovnim županima turopoljskim.

Novi turopoljski vladari ratnu daću nametnuše i kmetovima i plemićima. Ne mareći za povelje ugarsko-hrvatskih kraljeva Bele III (1225.), kralja Stjepana (1272.), Sigismunda (1436.) i Matije Korvina (1466.), kojima su utvrđena i potvrđena prava i sloboštine, a nakon što je vlast nad Lukavcem 1510. kraljevskom darovnicom odnio Juraj markgrof Brandenburški, pustošenja Turopolja postadoše još okrutnije i surovija.

Tako je zabilježeno da je kaštelan lukavečki Petar Pan orobio 1514. plemićke dvorove Mihalja Mikšića i Barnabe Pogledića, a da su za Valentinovo 1516. kapetani Cweth, Pencinger i Borothwa opustošili crkvu sv. Marije u Velikoj Gorici oskvrnuvši svetište i odnijevši povelje skrivene u tabernakulu. Protiv markgrofa i njegovih podanika Turopoljci su pred zagrebačkim kaptolom i na Saboru u Budimu prosvjedovali i u više su navrata pod prijetnjama i ucjenama, na koje Turopoljci uglavnom nisu pristajali, održavana saslušavanja svjedoka, ali nikakva banska ili kraljevska uredba markgrofa nije mogla zaustaviti u nedjelima.

Na Mohačkom polju 1526. uz kralja Ljudevita II. poginulo je 19 turopoljskih plemića. Na krivoj strani po izabiru Ferdinanda za novoga hrvatskog kralja na saboru u Cetinu, sad Turopoljce stadoše ugnjetavati prvo knez Ivan Torkvat Karlović, a zatim mladi Nikola Zrinski (+1566. kod Sigeta), u čijem se posebnom kotaru od 1545. (districtus Lukavecz) nalaziše Mala Mlaka, Lužje, Čehi, Odra i Bužin.

1546. provali Zrinski u Turopolje. Razbiše kleti i pivnice, boraviše više dana u kućama plemića, istukoše i obeščastiše mnoštvo čeljadi i žena. Turopoljci opet pokrenuše tužbe banu i kralju. 3. veljače 1549. svi svjedočiše protiv Zrinskoga. Odmazda je bila strašna. Zrinskijevi kapetani navališe na Kobilić, Kostanjevac i Mazočanje, na Pleso, Lomnicu i Malo Obrežje, a par dana poslije i na Kurilovec, Lužje i Veliku Mlaku tjerajući plemiće da prisegnu Zrinskome na vjernost.

Na pritužbu iz 1549., povodom navedenih zlodjela, Ferdinand I. iz Praga uputi na bana Zrinskoga odrješito pismo kojim nalaže da ne ugnjetava Turopoljce, zarobljene pusti na slobodu te da im povrati Lukavec. Sve je to slabo koristilo. Laszowski je pobilježio brojne žalbe s detaljima razbojstava medvedgradskih plemića i Zrinskoga, koje ovdje nije shodno u tančine navoditi.

– Grad Lukavec su sagradili Turopoljci za obranu od Turaka. Prvo je bio drveni, onda su ga sazidali. Turopoljci su bili vlasnici Lukavca do kralja Matije Korvina, koji ga je prvi poklonio svom nećaku, i poslije toga su vlasnici Lukavca, isto kao i prije grofovi medvegradski, htjeli da gori opeta. Uzet turopoljcima plemićke povelje da budu opet kmetovi jer je to onda bilo jako bogato poljoprivredno zemljište. Bilo je hrane. I onda jedne godine su grofovi vlasnici Lukavca pošli u pljačku i krenuli gore, prema Buni sadašnjoj, i onda su se Turopoljci digli na noge i gore su ih uredno sredili. Odonda se to mjesto zove Buna – ispričao nam je Stjepan Čunčić, rizničar Plemenite sučije Kuče.

Konačno, 1550. Turopoljci digoše oružanu bunu protiv Zrinskoga. Bili bi, istini za volju, izginuli da se nisu pravovremenim, strateškim bijegom spasili, ali buna bijaše povod da se još jednom turopoljski spor pred kraljevskim sudom razmotri. Zrinski uvidje da će parnicu izgubiti i 26. listopada, posredovanjem mirovnih sudaca Pavla Gregorijanca, biskupa zagrebačkog, kraljevskog namjesnika Mereja, dvorskoga suca Kamarskoga i pronotara Ravenskoga postiže se dogovor. 12. studenoga 1553., po obavljenim formalnostima izruči Zrinski grad Lukavec Turopoljcima.