Galerija Galženica bavi se Velikog Goricom i urbanim identitetom Grada. Završnom izložbom ciklusa kojim je mladim akademskim umjetnicima pružena prilika predstavljanja svojih djela postavljeni su radovi Aleksandra Bezinovića i Katarine Vojković.

Svom rad Bezinović svodi na zajednički nazivnik “rekonstrukcija”. Kombinacijom ideje i materijala, metalnih ploča, platna i akrilnih boja, predmetnotematskom planu, koji formulira, primjerice, dosege antičke i renesansne misli u shematizam nuklearnog reaktora, pretpostavlja dimenziju opažljivosti fizičke promjene i nužnosti transformacije materijala kroz vrijeme.

– Metal koristim zbog njegove karakteristike da hrđa odnosno da s vremenom propada. Početno ga obrađujem kemijski i mehanički, znači koristim kemikalije, peroksid, sol, vodu da ubrzam hrđu do trenutka kad sam zadovoljan kako izgleda. Onda je fiksiram lakovima i ulazim u crtež. To je to. Ne može se zaustaviti proces oksidacije, što je dobro i lijepo jer djelu daje simboličku vrijednost rada. Ono ima svoj rok trajanja. Vrijeme prolazi, metal hrđa i vrati se svom početku i nestane. Umjetnost propada i ponovo se rađa – rekao je Bezinović.

Bezinović proces rasapa katalizira. Katarina Vojković polazi od pretpostavke društvene i kulturne rastrojenosti identiteta, koji kroz partnersko povjerenje u BDSM igri zadobiva svoju unutarnju cjelovitost. Štoviše, kao da su linije razdvojenosti platana integralni dio slike. Vojković je dvojila o kompoziciji isječaka da bi rešetku ipak postavila pravilno, postižući dojam potpunosti i ostvarivosti naizgled rastrganog modernog užitka.

– Čovjek je taj koji uspostavlja ponovni red i vrijednosti i stanje stvari kako je nekad bilo pokušavajući na temelju modela staroga svijeta izgraditi novi. Čovjek je taj koji pokreće cijelu priču, ali vrlo rijetko se nalazi na mojim slikama kao motiv – kazao je Bezinović.

Čovjek je, pak, jedina Vojkovićkina tema. Muškarac je dominantan, ali isječen u dijelove vlastitoga tijela (ruka, vrat) i predstavlja ga predmet njegova djelovanja (štipaljka, bič, povez). Gdje se, međutim, nalazi, osim u autoričinoj mašti – nejasno je jer dijelovi njegova tijela kao da niotkud izniču. Gdje bi se trebala nalaziti njegova silueta ili sjena, osim u jednom prikazu, prazan je ili zamagljen prostor, a realistično prikazana žena i isječci muškarca čvrstom su linijom i kompozicijom odvojeni od podloge kao da se radi o kolažu.

– To je zato jer je žena kao kap vode na dlanu i moraš je uvijek držati i iako se čini da je potlačena jako dobro sve ona vodi i hendla, znaš ono, kao lutkice na konopcu. Moderna ljubav je eksponirana, pitajte Severinu ili Vlatku Pokos, a Pedeset nijansi sive film je za kućanice koje žele nešto malo probat. BDSM je nešto žešće i čvršće. Moj rad otud intuitivno proizlazi i razvija se – otvorena je Vojković.

Opet, gdje je Vojković neposredna i otvorena, Bezinović prikriva, transformira i sumnja, pa nuklearni reaktor podsjeća na genitalije, a gdje bi trebale biti očigledne, u spoju helenističkoga kontraposta s kršćanskim simbolom, svetim Sebastijanom, zamagljene su “nepropadljivim” 3D modelom, a samog sveca umjesto strelica probijaju (ili iz njega izviru) snopovi duginog spektra.

Daleko od toga da je usporedba dvoje perspektivnih umjetnika dogotovljena. Naizgled oprečni, na svakom se koraku njihov rad susreće, korespondira i polemizira. Galerija Galženica opet je uspjela u naumu da Goričanima postavi niz jedva odgovorivih pitanja. A druge godine, novi izazovi.

– Sljedeće godine će biti niz skupnih, pa čak i međunarodnih izložaba koje kuriraju vanjski suradnici. Bit će raznovrstan program, od izložaba koje se bave odnosom mode i umjetnosti do onih koji se bave odnosom umjetnosti i programiranja, pa do izložbe koja će pokušati napraviti presjek srednje umjetničke generacije, ne samo u Hrvatskoj, nego i u Sloveniji, Italiji i Mađarskoj – rekao je Klaudio Štefančić, voditelj Galerije.

Kao što smo najavili, izložbu Vojković/Bezinović možete vidjeti do 17. prosinca.