Spav’o sam do podneva jer sam ružio do kasna
Kad iz slatkog sna me budi neka muzika glasna
U sveopćoj buci razaznaje se nešto ko surlanje slona
Zar je iz Zoološkog pobjeglo stvorenje od par tona?

Izlazim na ulicu vidjeti o čemu se radi
Kad me banda ninđa iza ugla iznenadi
U znak predaje obje ruke u zrak dižem
Čini se da po tankom ledu sada kližem

Srećom, nijedan šurhen nije mi pogodio čelo
Sa zahvalom sam gledao u obližnje raspelo
Nalijećem na povorku, nešto čudno se događa
Hrpa bijelih princezica se sa klaunovima svađa

Pitam jednog starčića, zar su poludjeli ljudi
On me blijedo gleda, vidim jako mi se čudi
Fašnik je dečec, svi noriju danas, i stari i mladi
Ti kaj da si s Marsa opal, idi doma, masku radi

Njuškam naokolo, poput psa nešto većih šapa
Uz cestu je ogromna gužva, ko da dolazi papa
Iz svih zvučnika se ori Davor Dretar Drele
Nabacuje se s forama, ko sa loptom Pele

Opkoljen sam mnoštvom, klaustrofobija me hvata
Komotnije bi bilo ovo gledati s dva’estprvog kata
Taman kad se činilo – nemam šanse probit se kroz rulju
Na cesti se pojavi plavi tramvaj, skoro op’o sam na bulju

Uskačem u njega, sjedam na prvo slobodno mjesto
Ovako lakše ću se probiti kroz gusto ljudsko tijesto
Vozačici zahvaljujem što ne moram platit kartu
Ona mi kaže: „Prva stanica je u Osmom martu“

Zavalio sam se ugodno u sjedalo, malo mi se i zijeva
Ko na tekućoj traci smjenjuju se lica zdesna i sa lijeva
U tramvaju je bilo toplo, vjerujte, nisam muljator
Grijao nas je jedan dečko, preobučen u radijator

Od mamurluka i topline kljucat mi je počela glava
Najslađe se u sredstvima javnog prijevoza spava
Zagrebačkom tramvaj polako, ali sigurno klizi
Zaspo sam i probudio se u spremištu na Remizi…