Šteta je u ovu čarobnu proljetnu noć

Na netu pjesme čitat, treba vani poć’

Tamo život buja, procvjetalo se kreće

U meni rastu zanosi kao prvo cvijeće

Toplo je i svi se odmah ljepšima čine

Na svaku drugu damu vilica mi zine

Večernja milina u zraku na doživljaj me tjera

Da je svaki kutak grada k’o francuska rivijera

Srednjoškolci sve teže i teže uče

Nisu za to krivi, hormoni im se luče

Dojučerašnje curice u žene polako pupaju

U pažnji šepurećih momčića rado se kupaju

Na noćnoj terasi, ispod krošnje stare

Na vatrenu tečnost trošim svoje pare

Sjedim, upijam ljude i sve njihove priče

I da budem iskren, nigdje mi se ne miče

Jedna crna mala, u ruci joj knjiga „Siddhartha“

Prijateljici šapće: „Ovaj lik, to je Frik iz kvarta“

Opa, prepoznala me, ta mi popularnost paše

I, premda ga nemam, repić mi od sreće maše

Ego divlja, krvotok vrije, ruka se van svake kontrole trese

Glumim da ju ne čujem dok umišljam da sam novi Hesse

Promijenila je naglo ton, čini se – želi da ju dobro čujem

O prozi uživljeno priča, tiho sanja da ju zbog tog štujem

A meni je toliko dražesnija bila

Dok je svo to znanje u sebi krila

I pričala neobavezno o letu u Veronu

O talijančićima i pijančevanju u avionu

Želio bi nazad tu šarmantnu, avanturističku damu

Ne bi ovu što o književnosti diže dosadnu galamu

Usput sam pohvat’o da se zove Lara

Oči joj crne ko dva beskrajna bunara

Vjetrić piri, usnula sjećanja na sreću budi

Sve je ko u nekom filmu, svi prizori i ljudi

Žuto vozilo hitne svoju sirenu uključuje glasno

To podsjetnik je da se živi, dok još nije kasno

Već navik’o da se iza njega nečiji život ruši

Vozač tupo cestu gleda, jeftinu cigaru puši

Ljudske sudbine se miješaju, vrtloži sve dobro i loše

Ovu pjesmu negdje slavuj pjeva, ko Proeski Toše…