Kad sam čuo da je otišao, pitao sam se više sati

Postoji li način da život mu se stihom obuhvati

I jesam li ga doista dovoljno poznav’o

Da pisati o njemu uopće imam pravo?

Što zapravo znamo kad mislimo da nekog znamo?

Dal’ karta to je točna il’ lako ćemo izgubiti se tamo?

I baš zato, ni pomišljati neću

Da o Zdenku slikam sliku veću

Od one za koju mi sjećanja služe kao kist i boje

Kolko ljudi, tolko slika istog lika, tako stvari stoje

On je znao neke stvari što se svima nedostupne čine

Čim zašao bi među ljude, ko da našao se nasred bine

I propovijedao je svoje, ne mareći što misle o njemu

O ne, ne, dragi moji, pomorac nikad nije imao tremu

Njegove su priče pred nas izlijevale daleka, topla mora

Poput mape s gusarskim blagom, na licu splet mu bora

U brodskom potpalublju, dirigirao je pokretima stroja

Uz mjesec, plimu stvara balast od mornarskoga znoja

Napio se i tukao u svakoj postojećoj svjetskoj luci

Podlaktice ko u Popaja, dvije ženske u svakoj ruci

Skučeni mjeseci na pučini, u društvu tetoviranih mornara

Tropske žene, papige, kokteli, za noć ode zarađena para

„Mnogo je neukih na brodu, pa je čovjek uskraćen

Za one bolje razgovore od kojih duh je obogaćen

Kad su južinom i beznađem bili obilježeni dani

Kod sebe su me, potajice, znali zvati kapetani“

„Ne, šta se smiješ, ne zbog pederluka, vraže mali!

Već da smislenom bi riječju snagu si za dalje dali!

A kad nostalgija za kopnom pokuca na vrata

Da baci se u more, čovjeka jaka želja hvata“

„A oceanske oluje“, požudno potegne iz boce pa nastavi

„Svaki val je dovoljno velik da Titanik k’o igračku rastavi

Po zraku bespomoćno bruje propeleri na dnu krme

U vodeni bezdan divovski brod pada, munje grme!“

S vrha vala brod skoro okomito u vodu pljuska

Tisuće čeličnih tona čine se ko orahova ljuska

Boga molećivo zazivaju i vjernici i ateisti

Pred bijesom Posejdona svi postaju isti…

…Jednom je tjednima tužno zavijao na sav glas

Kad uginuo je neki, njemu očito jako dragi pas

To je bio njegov način izražavanja pijeteta

Prijatelju što se, lajući, psećim rajem šeta

Sretnemo se u Casinu, pred ruletom stoji poveća kolona

On kroz ljude slalom trči, viče: “Ljudi, ovdje vlada Sotona“

Poslije jednog mog koncerta, nazvao me je Džegi

Od hvale starog frika, na licu roj mi crvenih pjegi

Sa sirovom ribom u ustima, pred pubom poput foke kleči

Puna terasa od smijeha nije mogla ni do daha ni do riječi

„Dobar je Zdenko, al’ je malo lud“, znao sam čuti često

No bez takvih poput njega svijet bi bio dosadno mjesto

K’o dijete uz logorsku vatru, slušao bi njegove priče

Izmišljene ili istinite, to me se, zbilja, uopće ne tiče

Laž ili istina, kriteriji nikad bili nisu

Za one što pobožno slušaju misu

Cijeli si svoj život dušu vezao uz sinje more

Sad je puštaš da plavetnilu leti, tamo, gore…