Goranku znam iz Dobrog dana. Da budem iskren, ne znam jesam li je ikad vidio van njega. Tako je to valjda kad ste negdje inventar (ja, ne Goranka). Kako to u nas već ide, upoznao sam je uz pivu preko njenih prijateljica koje su i moje prijateljice. Kako oboje ne robujemo, posebno ne subotom vani, nekim formalnim razgovorima o tome tko se čime bavi, naime mnogo je zanimljivije pustiti noć da ode nekim drugim tijekom, nisam odmah saznao da i sama piše, izrađuje kolaže i da je profesorica u školi. Nakon što smo, nevezano za ovo predstavljanje mailom spontano izmijenili neke svoje radove došao sam na ideju da, kad već sam nemam dar za crtanje (jednom sam prilikom igrajući pictionary imao zadatak predstaviti pojam slona, a moj je suigrač redom vikao: vješalica, rakun, pumpa za vodu…) predstavim Goranku kroz ovu mini izložbu pjesama i kolaž slika (naime to je bila moja dugogodišnja želja koju, ne bez malo ljubomore, sada posredno ispunjavam preko Goranke). Ajde, barem je naslov moj, tješim se. Osim šarenih dubina njenih pjesama iz kolaža izvire i neka dječja zaljubljenost u život nje kao profesorice tj. njima kao da pokušava izraditi osebujan spoj školskog udžbenika i bilježnice koji nisu propisani ku(ku)rikulumom. Pa pogledajmo, ovaj pročitajmo tj. konzumirajmo već kojim čulom želimo, jer ovdje ima materijala za uključivanje svih…

ŠAMANICA

U mojoj su kosi i na mojim prstima

upletene vrbove grane, perca i šarene perlice,

biserje, suho lišće i trunje

Kad hodam, kad trčim, kad letim,

vijore s mojih vlasi žute plave crvene zastavice

Razmahujem svojim raznobojnim trakicama na kojima pišu

moja imena i nazivi svjetova…

Na njih sam naslikala svoje želje i čežnje

Vjetar ih raznosi na sve strane svijeta

i vraća na pragove mog šatora – ispunjene i neispunjene…

 

…Moje su ruke dva riječna toka kojima dopuštam ići

kamo koji želi – ako lijeva rijeka teče prašumom

i prima u sebe splavi i splavare, ljude nasmiješene i shrvane,

moja će desna ruka možda mirovati i samo gledati

kako iznad nje  prelijeću riječni galebovi i igraju se vretenca oko šaši…

 

Niz moja se ramena slijevaju vode u koje stanu

sve raže i školjke i kornjače

morski psi i dupini… svi nalaze stanište u meni…

Budim se ujutro s morskim travama zalijepljenim za potiljak

i nježno ih skidam i vraćam obali koju sam u snu napustila

 

Kroz moje oči lete gavrani i izlijeću u kriku

Miluju moje trepavice njihova crna krila

šire se zjenice u uzbuđenju iščekivanja novog

i skupljaju u tuzi i radosti napuštanja starog

 

Ukrašavam svoj trbuh kamenjem

koje dolazi iz dubine mora i rumeni se i bijeli

Kitim svoje grlo kristalima

koje je rađala Zemlja

Gore na meni ta užarena sjajna poludraga bića

i šapću ono što oduvijek znam

 

Moja su stopala zalog za radost svakog jutra

Kad se probudim i stavim ih na pod,

dva savršena stopala,

znam da mogu i želim biti ja – sad!

 

I zato kad kažeš: trebaš i moraš, zašto i daj –

Zaboravi, prođi i idi: ne znaš što znači biti žena

A opet, ako govoriš: moraš i trebaš i zašto i daj,

Stani, možda se i predomislim i naučim te

što znači biti žena.

 

DANCE MACABRE

Vrtim se i plešem poput derviša

Kao sjemenke maslačka lepršaju moji osmijesi

Svaki je prolaznik moj plesni partner,

Sa svakom ženom, sa svakim djetetom zavrtim se ovim trgom

Ne prestajem, ne prestajem,

Glazba me vodi dalje od mene

Kosa mi se lijepi za čelo, uz vrat

Znoj mi muti vid

 

Srpanj je…

U Pragu ljudi gledaju žonglere kuglama od pjene

(dobila sam takvu razglednicu neki dan, crno-bijelu)

Moja majka razmišlja kamo joj je život otišao

Mjesec je i zvijezde na nebu, moj se sin pita zašto je sam

Moja kći dvoji o putovanju na koje je otišla

A ja ne prestajem svoju vrtnju…

Neka ih… neka sjede i misle… neka im sjenke ulaze pod nokte

 

Plešem i dalje

Smijem se i moje je tijelo opušteno i predano

Svi su oko mene živi, i ja živim, i plešem

Ne prestajem ne prestajem

Već drhtim od umora jer satima plešem

Ne želim stati, još jednu stvar, samo još jednu…

Kad prestane glazba,

Dugačkim i sigurnim korakom,

Dostojanstveno, u punini,

Ponovno dolazi Bol

Strpljivo je čekala – zna da od nje ne želim pobjeći…

 

Moja majka već spava stisnutih pesnica

Sin na balkonu gasi cigaretu

I u pepeljari ostavlja opušak uspravan poput vojnika

Kći se zavlači u vreću za spavanje

Semafori pale i gase svoja tri otužna oka

Toplo je, budna sam i ostat ću budna do jutra…

 

A moja je Bol opet na svom mjestu, na sigurnom,

U meni…

Kako je mogu pustiti da ode? Mora praviti društvo

Bolima onih koje volim…

 

I zato plešem… Uvijek… Stalno…

Na ulici, u parkovima, balkonima…

Plešem jer se bojim.

Istiha

Istiha, Bože, pitam te:

“Ali mene, baš mene, voliš li?”

I tiho, tihano, Tvoj odgovor svet:

“Voli li sjeme cvijet?”

GDJE GOD ME VJETAR ODNESE…

Gdje god me vjetar odnese,

daj da mi vrč uvijek bude pun

Tvoje ljubavi i moje čežnje,

ma koliko se iz njega prosipalo.

 

Gdje god da se zadesim,

daj da znam da je to

najbolje mjesto za mene

i da me baš tu želiš.

 

I odakle god i kamo god

morala krenuti, vjerujem

da me samo vodiš u još jedan

Svoj stan,

i da nije važno gdje sam

– jer Tvoje je sve i sve je san –

već da je važno u tom snu biti

i ostati budan.