Iz vode sam odlučio izroniti kad je sunce bilo okomito nada mnom, spremno da me zaskoči poput orla koji stoji u zraku vrebajući riblji plijen. Nije tu u pitanju samo orlovski vid, ima tu još nečeg, neodoljivog, riječju neobjašnjivog, neke magične sile koju orao proizvodi pri svom kružnom obrušavanju kojim poput obratne gravitacije ribu tjera gore ka površini vode, hipnotizirajući je da se dobrovoljno žrtvuje kandžama što je grabe poput seta najoštrijih udica. Orao i njegov plijen, sunce i ja, ista hipnotička igra, s tom razlikom što se ja svom grabežljivcu mogu istrgnuti iz stiska kad god to poželim. On(o) me može ubiti, ali i dati život, ako se pravilno vremenski dozira. Rođeni smo za umiranje, ne treba iz toga praviti dramu. Smrt i život neraskidivo su povezani. Sad koristim zemlju i njene resurse za život, a kad uginem svojim ću raspadnutim tijelom vratiti zemlji uzeto. Tu smo da nastavimo niz i potom predamo štafetu.

Izložio sam svoju putujuću kućicu, točnije školjkicu, sunčevim zrakama. Stotine račića se okupilo na golemom smećkastom kamenju koje nastanjuje obalni dio rijeke, čineći prirodnu granicu između brze vode i divljeg raslinja. Mi smo kolonija, volimo se držati skupa jer smo druželjubiv narod. Došavši iz hladnog plićaka u podnožje tople kamenkaste planine polako gmižem ka njenom vrhu. Ne hvalim se svojim penjačkim pothvatima – samo slijedim svoj urođeni instinkt, u tom je sva tajna mojeg postojanja, a i užitka. Još uvijek mokrim klještašcima napredujem milimetar po milimetar po glatkoj podlozi. Školjka na leđima postupno se suši i zagrijava. I njoj i meni godi ova rajska toplina. Premda okružen brojnim prijatelja, ne komuniciram s njima. Previše sam zabavljen upijanjem energije sunca, te predivne zvijezde koja život znači. Moja je kućica poput solarne ploče koja u sebe skladišti toplinu koja me spašava kada rijeku prekriju hladne, vlažne noći, a takve su čak i ljeti.

Povjetarac jezdi čitavim rukavcem kojeg jedna skupina ribiča alkoholičara zove riječni urokavac. Prodrijevši u oble vijugaste hodnike moje školjke vjetar fijuče proizvodeći začudne zvukove. Čovječe pa ja sviram! Vjetar dirigira, Puniša svira! Kakav koncert ljudi, pardon, račići moji! Naborala se površina putujuće masne vode, mali virovi ka dnu odvlače drvlje i šiblje, a riba periodički iskače iz vode pokušavajući usisati pokojeg lijenog gazivodu, kukca kojeg inače zovemo Isus – jer hoda po vodi. Srećom mi ribi, u većini slučajeva, nismo na jelovniku. Doduše, povremeno pokoja štuka zna iz obijesti zagristi, pokida ti riblje đubre kućicu samo zato jer to može, da pokaže tko je gazda i bezdušno ode dalje ni ne osvrnuvši se, sa zluradim smiješkom na inače bezizražajnom licu. Ako to preživiš neko si vrijeme račić beskućnik – dok ne useliš u novu školjkicu koje ubrzo postaješ sastavnim, neodvojivim dijelom. I obratno. U nju se tako slatko zavući kad želiš da te svi puste na miru. Svaka je školjka endem, neponovljivo remek djelo u koje skvotiramo kada duša njihovog bivšeg stanara puža ode na put. Ali na to se mora čekati, puževi se sporo kreću, a još sporije umiru. Nije to lijepo reći, ali kad ostaneš bez krova nad glavom počneš navijati za tuđu smrt jer ona uvjetuje tvoj život. Svaka je školjka i grobnica i kolijevka u isto vrijeme. Nije mi teška, ona je dio mene i nožice su mi taman snažne da ju lako nose. Skupa pozdravljamo žutu nebesku loptu što nas nesebično časti svojim ljekovitim zrakama. Gledam u nijanse te svjetlosti, čujem njenu božansku frekvenciju titranja i šum rasipanja po kamenju, travkama, drveću, vodi i svemu što se kreće. Sav prštim od snage. Ne razmišljam mozgom jer mi on i ne treba, sve što je potrebno nosim u instinktu, u čulima koja primaju bezbrojne podražaje na koje, drevnom tradicijom protkan, automatski odgovaram, postupajući identično svojim precima. Uronjen u nevidljivu , ali sveprisutnu harmoniju, u poredak stvari koji ne smatram ni višim ni nižim, koji naprosto jest takav kakav jest, penjem se i dalje na ovaj kamen koji je moj vrhunaravni izazov, moj Mount Everest. Ticalima upijam signal kamenja koje u sebi sadrži riječnu prapovijest koja nepoznatim jezikom tiho i duboko žubori, poručujući mi da je ovo moje vrijeme, da samo hodam i da ne razmišljam o smislu, da sam sam po sebi smisao svega kao što je i sve smisao (za) mene, da prenosim na novo pokoljenje svoj način postojanja kao prešutnu svetu baštine prirode, zadanu, matematički proračunatu, a opet spontanu u svakoj pojedinačnoj jedinki, prožetu predvidivim principom što se odvija na nepredvidiv način – ona je moj nijemi bog. Oprostite, malo sam se zanio, mlad sam i želim dati svoj pečat u mega debeloj knjizi postojanja, sićušan sam za vas, al gorostasan za sebe, želim disati, oriti se svojim glasićem, biti svjedokom i biti osvjedočen. Filozofičan neki račić, pomislit ćete, ali nisam, samo volim postojati. To što nemam ganglije da povezujem stvari na način kako ih vi povezujete ne znači da ne rezoniram, da ne zahvaćam sve oko sebe na svoj sasvim osebujan, fascinantan način.

Stao sam, ne idem sada nigdje. Sunčam se, slavim ovaj dan, muhu što leti, psa koji je izašao iz vode i smiješno se trese prskajući po djeci kapljice s nakvašenog krzna, nebo što izvire visoko nadamnom i istom dužinom duboko zaranja u vodeno zrcalo rijeke, sav živi svijet, pijesak i daljinu. Nemam previše vremena i zato o njemu neću ni razmišljati, previše sam prolazan da bih trošio vrijeme na osvješćivanje prolaznosti, vrijeme je za mene gusto, oh evo gliste s kojom sam se maloprije sreo na dnu rijeke, kakva anakonda, dopušta mi povremeno da se provozam na njenim sluzavim leđima. Evo i mojih, stižu za mnom, vjeruju mojoj procjeni najboljeg mjesta za izležavanje na proljetnom suncu. Malo me i živciraju, htio sam biti sam, prepustiti se unutarnjim doživljajima, ispričati svoju priču. Sad ću se morati opet odnositi na njih, a baš sam se zaželio malo osame. Ma zapravo, ne. Ne. Oni su znak da je o samoći romantično i slatko sanjariti, ali san je jedno, a pustinjačko životarenje nešto sasvim drugo. Više je to moja potreba za odmorom od račje kolonije i obaveza pronalaženja hrane nego stvarna potreba za osamljivanjem. Ne smijem to miješati. Nisam još spreman postati rak samac. Možda, kad ostarim još koji dan…