U Osnovnoj školi Nikole Hribara i Osnovnoj školi Eugena Kumičića ovog proljeća proveden je projekt “Lajkam sebe, lajkam tebe”. Riječ je o projektu namijenjenom učenicima sedmih i osmih razreda koje su provele psihologinje Sandra Raković i Hana Matejašić iz Udruge “Promjena”, a financirao ga je pravni odjel za predškolski odgoj, školstvo i šport Grada Velike Gorice. Bila je ovo prilika da se učenici ovih škola povežu na drugačiji način.

Psihologinje su, inspirirane današnjom vrlo uobičajenom i učestalom komunikacijom putem društvenih mreža, osmislile program koji je djecu i roditelje vodio korak po korak u bliskiji i iskreniji kontakt sa sobom pa onda i s drugima.

Mobiteli, online komunikacija i televizija dio su modernog načina živote te često zamjenjuju kvalitetan kontakt uživo. To dovodi do činjenice da se ljudi sve više i više udaljavaju jedni od drugih. Prilika za pravo upoznavanje i bliskost dolazi kroz duboki kontakt s drugima, ali tako da se čujemo i razumijemo – a najbolje se to postiže kada se prvo povežemo sa sobom – “Kad lajkam sebe, ja zapravo lajkam i tebe”.

Program se sastojao od sedam kreativnih, iskustvenih radionica. Pet je bilo namijenjeno isključivo učenicima, jedna samo roditeljima i jedna je bila zajednička radionica. – Cilj je bio razvijanje povezanosti posebno unutar grupe vršnjaka, dakle posebno među učenicima, posebno među roditeljima, a onda i među njima međusobno – poručuju iz Udruge “Promjena”.

Kreativne aktivnosti temeljile su se na ekspresivnim art tehnikama, glumi, tjelesno-orijentiranom integrativnom pristupu i pokretu te se temi pristupilo na nešto drugačiji način.

Radionice su bile prilagođene potrebama dotične grupe – učenici su crtajući svoje skrivene strahove, a potom ih dijeleći u grupi povjerenja i podrške, otkrili kako nisu usamljeni u svojim problemima, kako i drugi dijele njihove osjećaje, osjetili su snagu podrške i prihvaćenosti. Stvarala su se nova prijateljstva i bliski odnosi, otkrivale vrline i gradili zajednički projekti. Kroz mini predstave, koje su sami iskreirali, spoznali su moć suradnje i kako se mogu povezati i kada nisu mislili da je to moguće. Bilo je suza i smijeha, iskrenih zagrljaja i podrške.

– Privrženost i bliskost koju instinktivno stvaramo s majkom, a onda kasnije i s drugima, temelj su naše potrebe za preživljavanjem i sigurnošću. Kasnije tijekom našeg života takve odnose težimo stvarati i s nama najbližima. Tu leži i odgovor zašto je toliko važan duboki kontakt i zašto je važno osvještavati važnost kvalitetnog kontakta i povezivanja s drugima – objašnjavaju iz Udruge.

S obzirom na to da današnji način života ostavlja sve manje prostora za pravi kontakt, ovakvi programi vrlo su važni kao i implementirati ih te ih kontinuirano provoditi u školama i zajednici. – U prilog rečenom idu i dojmovi djece i roditelja, i malih i velikih, koji su prošli program i iskazuju potrebu za većim brojem ovakvih susreta i kvalitetnim druženjem – zaključuju iz Udruge.