U srijedu je, u sklopu sedmodnevne manifestacije Dani svetog Vida, u Mraclinu održano predavanje “Dječja kolonija Mraclin – naši igenci i njihove priče”. Riječ je o prisjećanju na dječju koloniju u Mraclinu osnovanu u međuratnom razdoblju 1930. godine. Mraclin je 30 godina bio udomiteljsko selo za 1300 djece bez roditeljske skrbi.

– Dječja kolonija Mraclin jedna je epizoda iz mraclinske povijesti 20. stoljeća koja doista zaslužuje poseban osvrt. To je jedna akcija, projekt, proces u kojem je Mraclin dao ono najbolje s čime se mi danas možemo pohvaliti pred cijelom našom zajednicom. Mraclin je zbog svojih asanacijskih projekata bio izabran za selo koje će udomiti takvu djecu – ispričao je Ratko Cvetnić, član upravnog odbora Dučeca i jedan od organizatora manifestacije.

Preko tisuću djece prošlo je Mraclinom u tih 30 godina. Neki su ostali zauvijek, a neki su se razišli po cijelom svijetu. – Kako pokazuju istraživanja, osobito gospodina Juraja Križanića, veliki postotak njih ostao je u kontaktu s Mraclinom i sa svojim udomiteljskim obiteljima što pokazuje da je cijeli ovaj projekt imao apsolutni smisao – objasnio je Cvetnić.

U Mraclinu su boravila djeca iz cijele Hrvatske, a najviše ih je bilo iz Zagrebačke županije. – Oni su tu prohodali, naučili čitati i pisati, oni su postali dio te zajednice koja se sastojala i od udomiteljske obitelji i od šire zajednice i od škole i time zapravo pokazuju u kojoj mjeri zajednica i obitelj konstituiraju čovjeka i koliko je to za djecu male dobi nezamjenjivo – zaključio je Cvetnić.

Jedan od te brojne djece koja je boravila i živjela u Mraclinu bio je Viktor Tarandek. Ova večer za njega bila je jako dirljiva. – Ja sam isto plakao. Razgovori su bili dosta dugi, to je naš život. Činjenica je da smo svi plakali kad su nas pronašli i kad smo bili smješteni u dom. To nam je bio pravi dom i roditelji, iako smo biološke poslije pronašli. Bilo je to poslijeratno razdoblje, teška vremena i teško siromaštvo međutim ja to ovdje nisam osjetio. Ova obitelj je imala troje djece, ali ja sam se osjećao kao njihov i na to sam posebno ponosan – ispričao je Tarandek.

Davne 1944. godine u Mraclinu je rođen Juraj Galeković. Tko su igenci jako dobro zna. – Sa svima sam manje-više išao u školu, igrao nogomet, a bilo ih je i folkloraša. Družili smo se, a što je najbitnije bilo je svi za jednoga, jedan za sve. Nije bilo ljubomore. Za mene i za svu moju generaciju to je bilo normalno i mi smo ih prihvatili kao naše domaće – zaključio je Galeković.