Nema ništa bolje nego ugrabit lovu od nogometaša
Buraz kad ih sve rasprodamo bit će naša lijepa naša
Od milijunskih transfera meni ide minimalno pola
Svaka manekenka će za mene htjet se skinut gola

Baš me briga što je ovo gradski klub, za interes većine
Tko im kriv što se nisu snašli, nek me sad za rep prime
Takva su vremena, ovim svijetom vlada krupan kapital
Sad kad sam apsolutni car, sa osvajanjima ne bum stal

Pod sobom imam stotine talentiranih mladića
Dovoljno da dvojica isplivaju i bit će pića i ića
Mene ne zanima veliki Dinamo, već isključivo moj veliki džep
Svoje igrače šaljem u repku, za podić’ im cijenu to je prvi step

Boce razbijam, harmonikašima lijepim eure na čelo
Radim, pričam štogod hoću, kokain mi glavno jelo
Ja sam dobrotvor, svetac, ma idealna pojava muška
Zbog zavisti se, jer sam bogat, da sam krimos šuška

Da su na mom mjestu svi bi novinari nalik meni bili
Da prilika čini lopova, ni veliki pisci to vam nisu krili
Svijet je sjeban sam po sebi, tko sam ja da budem čist
Što hoćete od mene razbojnici, da postanem Isus Krist?

Pa što ako sam državu zakinuo za tolike milijune
Nabijem ja Hrvatsku na vrh svoje premoćne ćune
Šta mi mogu zakoni, pravne institucije razne
One su tu da puku mažu oči, sitnu ribu kazne

Svi suci vrhovnog suda moje su marionete
Sve je ovo izrežirani igrokaz, ne budi dijete
Kad vidim da sam dokazima satjeran u kut
Urlam, vrijeđam, dižem glas, pravim se ljut

Time dobivam na vremenu da potplatim Lovrena i tatu
Ako ne ide lovom, priklanjam se drugom mafijaškom alatu
Moje prijetnje smrću imaju više nego veliko pokriće
Šta misliš kako sam na amneziju nagovorio Modriće?

Da bude kao ja, svaki pravi Hrvat sanja
Al’ nema muda da ko ja radi tolka sranja
Pa što ako derem košulje čim zasvira narodnjak
Ja sam dokaz da u životu ne uspijeva dobar đak

A žene, buraz, nije briga jesmo li ili nismo pošteni
Kad se nekoj dobrica sviđa, nije riječ o pravoj ženi
One se pale na mangupe, lovu i mafijaše
Ne bi moja bila sa mnom da joj to ne paše

Jest da se ponekad zbog mojih postupaka srami
Al’ i kad ju varam, ona previše oko tog ne drami
Jer je odveć navikla na lagodan život u vili
Da zbog nebitnih sitnica nepotrebno cvili

Ne trudi se da me shvatiš dok ne vidiš širu sliku
Strah od jada, neimaštine, koji žive u mom liku
A sve od kompleksa koje su mi nabili svi ti purgeri fini
Dok sam vikao: „Kikiriki koštice!“, na sjevernoj tribini…