Dan treći (subota): Moje praznovjerje najčešće se očituje u ponavljanju onih radnji koje su u nekom prijašnjem slučaju rezultirale za mene pozitivnim ishodom. Ako je prošli put upalilo da prije odlaska na Exposure music fest sjednem u Dobar dan, maznem dvije kraft pive i poslije toga doživim urnebesan provod, nema razloga da sve to ne ponovim. Nakon što sam kroz dan iznojio iz sebe količinu dovoljnu da zalijem neki omanji vrt (tako je to kad u stanu imate klimu, ali tropsku) prve naznake noćne svježine doživio sam poput djevca pred kojim se otkriva nago žensko tijelo. Sjeo sam opet na bajk i odpedalirao u pravcu Rancha. Čim sam prošao kapiju osjetio sam pritajeno zatišje u zraku, neku slatku iscrpljenost od prethodne noći. Možda je to samo u meni jer sam prošlu noć do kraja iscijedio svoje zalihe euforije. Ajme, možda bolje da se vratim – nemam ni snage ni volje opet sretati ljude. Htio bi samo sjesti, leći i pustiti zvukovima da zemlju pretvore u leteći ćilim. Srećom, već s prvim tonovima koji su dolazili iz „začaranog kantautorskog kruga“ nestajao je moj umor, iščezavao poput loše zablude i baterije su bile stavljene na ubrzano punjenje. S obzirom da nisam glazbeni kritičar i da ovo nije klasična recenzija koncerta, kao i u prvom dijelu ove priče, neću spominjati imena izvođača (jer mi je dosadno time puniti prostor, a i ne bi bilo pristojno nekog slučajno izostaviti) već ću samo pokušati dočarati atmosferu kojoj sam prisustvovao…

…Zvijezde raštrkane po nebeskoj kupoli doimale su se bliže no inače, kao da su se namjerno malo spustile da što bolje čuju milozvučje i lijeporječje kojim su ih/nas strani, domaći i „regionalni“ kantautori obasipali. A njihova je muzika bila u savršenom suglasju s otvorenim zvjezdanim nebom, krošnjama drveća koje su tiho šuštale, snenošću ljetne noći i nejasnom daljinom koja zove na putovanje u sebe same. Svirka na noćnoj livadi sna doživjela je svoj vrhunac kad su nas kantautori zajednički odlučili u bendovskoj maniri (skupno svirajući i pjevajući) počastiti dvjema zbilja predivnim obradama pjesama MGMT-a (Kids) i REM-a (Losing my religion) čime su dodali još jednu preslatku glazuru na već ionako ukusnu tortu. Ne bih nikog ponaosob isticao no dva momenta naprosto ne mogu ne spomenuti. Prvi je simpatična reakcija jednog slovenskog kantautora koji je u opetovanoj nemogućnosti da odsvira zamišljeno iskreno izvalio: „Ne mogu, jebiga, previše sam popio“,predao „riječ“ sljedećem do sebe i kad je opet došao na red rekao: „Evo me, to sam ja, vaša pijana budala“. Tom iskrenošću ne samo da se iskupio već je pokazao kako priznati „grešku“ može zazvučati kao novi akord pjesme, šarmantniji od verzije koja je odsvirana „ispravno“. Drugi moment je pjesma „Between the lines“, čiji je zarazni refren, nažalost ne baš ekstremno brojna, ali zato vjerna, publika već na prvo slušanje zborno zapjevala. Brojke nisu bitne, pamti se osjećaj. Bolje par desetaka istinski uživljenih duša nego stotine pomodnih. Dok sam pobožno stajao ispred tog bosonog „stranca“ u crvenoj majici prišao mi je prijatelj Nuja i rekao: „Pijem alkohol da podnesem stvarnost i kavu da bi stvarnost podnijela mene“. Ovaj put ni on ni ja nismo trebali alkohol (iako smo ga pili) da podnesemo stvarnost jer je ona večeras bila lijepa kao san.

Tražeći diskretno mjesto da ispraznim svog veseljka skoro sam u mraku nagazio svoje dugogodišnje frendice Mirelu i Ivanu koje su tamo sjedile na rasprostrtoj dekici i guštale kao da su na pikniku. Za njih kao da zakoni vremena ne vrijede, nigdje bore – nigdje sijede. Krenuli smo prepričavati sve one zajedničke smiješne (ne)zgode kojih se uvijek rado prisjećamo kad god se vidimo, a između kojih prođe dovoljno vremena da ostanu svježe i zabavne, kadli u taj čas kraj nas protrči malo krdo pasa. Izgledalo je kao da kasne na koncert pa žure da ne propuste završni bis. Počeli su lajati i to u priličnom tonskom podudaranju s glasom jednog dugokosog kantautora. Tada sam shvatio – to su psi koji su posebno trenirani da pjevačima pjevaju, pardon, laju tercu. Kao i svi muzičari i oni su ego triperi pa inzistiraju da ih se ne zove bek vokal već bek lajal. Sjetio sam se stare pjesme Prljavog kazališta i zapjevao: „Ej ljudi što je ta kujica lijepo lajala“… Spomenuo sam već Miki Solusa i Vedrana Ivoreka Tafru – glavnog „krivca“ za ovaj festival, pa ću napraviti još jednu iznimku u prevladavajućem nespominjanju imena. Lukendu i Fiću iz Cliffhangersa znam već dugo i moram reći, ne što bi im se bojao zamjeriti pa ću ih sad brže bolje ishvaliti da izbjegnem neugodnosti, već što smatram da na jedan izuzetno zabavan, duhovit i rasplesavajući način elektroakustično obrađuju brojne svjetske hitove u šarenom rasponu stilova – od ACDC do davnih dance uspješnica poput „Rhythm of the night“. Tako je bilo i ovaj put, s tom razlikom što sam ovaj put, za razliku od inače na njihovim koncertima, bio pokretan poput kipa. Nije njihova krivica – naime nije im baš išlo u korist to što su me kantautori ufurali u sanjarski mod iz kojeg mi se teško bilo odmah prebaciti na nešto znatno dinamičnije i plesnije, a i što sam ružio već ne znam koju noć zaredom. U svakom slučaju, oni su svoje standardno dobro odsvirali, a ko mene je.. što nisam mogao pokrenuti svoje okamenjene udove. Kući sam se vozio cik cak i skoro se zabio u STOP znak. Drugim riječima, išao sam kući praveći osmice, preda mnom micali se auti, ljudi, a i ptice. Vožnja je osvježavala tijelo izvana što je bila zgodna dopuna onome iznutra dobrano osvježenom muzikom.

Umjesto zaključka parola za kraj:

Mladi, ne idite na cajke, vrag vas gluhe dal
Produžite bolje na Exposure music festival