Kapetan Đoko ne mari za njene godine
Briga ga za njenu pamet, a i za naciju
Boli sam sebe za njenu vjeroispovijest
I da li je svršila doktorsku dizertaciju

Kapetan Đoko, jedna želja – jedno oko
On ponaša se plitko, a prodire duboko
Bio on turopoljac, slavonac, dalmoš il pak istrijan
Redovito je nižeg rasta kad je gazda preveć p’jan

On je vođa navale, duša svake zabave
Takta on nema, uvijek blickrig sprema
A dame bi suptilno, da lijepog uvoda ima
Kapetan Đoko to uvijek dosta teško prima

Ubija ga kad mu je gazda povučeni stidljivko
Za spoj je uvijek spreman, pravi nestrpljivko
Plavuše, crnke, riđe il brinete
Đoko više manje voli sve tete
(Dakako Đoko nekad voli i muškarce
No pustimo na miru homosexualce)

Dio je mnogih psovki i opisa duševnih stanja
O tome bi se dala napisati knjiga neka manja
Bez njegovih erupcija odu-ševljenja
Na svijetu ne bi bilo novih pokoljenja

O njemu zbilja bezbrojne legende kruže
I muško i žensko, svi se s njime rado druže
Kad gazda prekine s curom Đoko mu kenja
Sve dok mu ovaj ne pruži ruku pomirenja

Kad gazda se plaši i oklijeva
Zapovijedi on napad slijeva
Kad je situacija teška i neizvjesna
Odlučno naredi žestok udar zdesna

Kad vidi da gazda od romantike sav sjaji
Skrije se nakratko, taktički malčice pritaji
Skenira metu, slabosti joj proučava
Što se žena tiče, nikad on ne spava

Najviše voli gazde snažne, mlade
Koji se od strasti nikada ne hlade
Odgovaraju mu samouvjereni divljaci
Ne voli Đoko papke što drže ga u šaci

Premda napada grubo i neizbježno
Voli kad se s njime postupa nježno
I premda ga bolesti spolne strahovito plaše
Kad u gumu ga obuku, to mu nikako ne paše

Sve dok porcija Viagre redovito stiže
I u staračkim domovima stijeg on diže
Kapetan Đoko samo bi roko, roko, roko
Zbog njega gazdu katkad zovu „Stoko!“

No, pitanje će ostati navek i vazda
Tko je od njih dvojice zapravo gazda
I za kraj – ima li od ovog ironije jače?
Kad Đoki je najljepše on se rasplače