Zima je bila toplija u odnosu na svaku koju je mladi tata Ivan dosad imao prilike doživjeti. Nešto se zamislio gledajući kroz prozore pa je parkiralište pred zgradom opet postala prostrana livada gdje je kao dijete u svom malom plavom skafanderu zimi čitave dane provodio sa svojim drugarima iz ulaza broj 19. Tek kad bi na snijegu poplavili od hladnoće, a obraščići im se zarumenili ko zrele jabuke, vraćali bi se u ulaz da se malo ugriju. Na radijatoru kraj lifta poredali bi svoje mokre rukavice pune bijelih snježnih fleka. Čim bi se one malo posušile vraćali su se zimskim radostima – grudanju, sankanju, skijanju, a bogami i šopanju (kad nekom priđeš s leđa i nahraniš ga snijegom iako se ovaj nije tužio da je gladan). Snijeg je tada još bio dubok, barem do koljena. Doduše bio je Ivan tada znatno niži nego sad, ali svejedno – zime su bile drukčije, tj. nalikovale su znatno više same sebi u odnosu na ove današnje. To je bilo i doba pravih škvadri koje su non stop i posvuda visile skupa, bez obzira na vremenske uvjete. Tad smo se još družili, bili navučeni jedni na druge, a današnji klinci navučeni su na play station, zaključio je u blagoj sjeti nad svojim djetinjstvom dok je s trogodišnjom kćerkicom Hanom u krilu gledao crtić Doktorica Pliško. Hana je ko hipnotizirana buljila u dogodovštine djevojčice koja liječi plišane životinjice. „Mala se konačno umirila. Mogu malo odahnuti“, reče u sebi Ivan i podmuklo ispusti crijevni plin u fotelju. Uzalud se ukipio na mjestu pritišćući guzicom kontaminirano područje u pokušaju da neminovnu pojavu smrada zadrži pod sobom.

„Fuj tata, prdnuo siii“, za par trenutaka kćer ga je prekorila, ali i odmah nastavila s gledanjem crtića. Ivanu se potkrao smiješak, a zatim još jedan prdac koji se poput balona neko vrijeme napuhavao, a onda uz žabasti zvuk puknuo tako da mu se zažarilo pod dupetom.

„Draga, sjećaš se kad si rekla da bi htjela za zimske praznike otputovati u Australiju?“, iz dnevne sobe dobacio je svojoj ženi Tini koja je u kuhinji umatala miješano mljeveno meso u listove kiselog kupusa. „Daaa, zašto?“, odvrati mu Tina otegnuto. „Pa zato kaj mi se čini da ćemo sutra imati Australski božić. Daj pogle’ van, sunce piči ko blesavo, samo čekam da nam djed mraz u crvenim havajkama dosurfa u sobu“.

„Joj mustrica, to ti je tak dobro došao izgovor da me opet nigdje ne odvedeš na praznike“, više glumeći da je razočarana, no što je to stvarno bila, rekla je Tina. Htjela je otići u Australiju, to je istina, no otkad je rodila sve se promijenilo. Neke njene ne tako davne želje činile su se sad udaljene svjetlosnim godinama. Kao da ih je netko drugi, a ne ona sama, imao. Ipak, skrivala je to pred Ivanom jer je više od svega htjela provjeriti da li mu je još do nje dovoljno stalo da održi davno dano obećanje.

„Ups, čini mi se da mala kuri, držeći kćerkicu za čelo“, Ivan saopći Tini.

„Ma daj me nemoj zezat!“, više zaštitnički nego nervozno graknula je mama i dotrčala u dnevnu sobu, umalo opavši preko kućice za lutke.

„Dođi mami srce, rekla je, nježno uzimajući Hanu iz tatinog naručja, „Da vidimo penturu (kako su tepajući pred Hanom voljeli zvati temperaturu), sad će mama uzeti toplomjer“.

„Nee, oću gledat cutani“, Hana briznu u plač.

„Daj, primi je“, Tina vraća kćer Ivanu u ruke i odjuri u hodnik do ormara gdje su imali priručni medicinski stacionar.

(Nakon 3 minute nervoznog iščekivanja)

„Isuse, kuri 38, ne mogu vjerovat, dobro, aj nećemo odmah dizat paniku, mislim da danas u domu zdravlja radi samo hitna, ja moram na posao sad, stavi joj čepiće pa ćemo vidjet dal će se spustit temperatura, ok?“, u žurbi izrecitira svom mužu Tina.

„Ok, ok, sam ti piči, mogu ja“, rekao je Ivan, hineći da mu sve to lakše pada no što je stvarno slučaj.

„E i pripazi na sarmu da ti ne zagori!“, viknula mu je žena s vrata.

„Da, da, nema frke“, zakolutao je Ivan očima jer mu se nikako nije dalo gnjaviti još i oko spravljanja ručka…

…„Ajde Hanica, tata će ti sada skinut gaćice da ti nešto stavi u guzu, može?“ reče Ivan kćeri i istog trena shvati da mu izbor riječi možda i nije bio najprikladniji. Privukao je dijete k sebi, prebacio preko koljena i krenuo joj umetnuti čepić u strateško mjesto. Tu je počeo kaos.

„Tata, ne u guzu, ne u guzu, tata!!“, zavrištala je mala iz petnih žila.

„Moramo Hanica, neće ništa boljeti, obećaje tata“, pokušao je utješiti dijete.

„Ne u guzu, tata ne u guzu!!“, mala se i dalje derala da je Ivanu zvonilo u ušima.

“Isuse, valjda ovo nitko nije čuo“, strelovito mu proleti misao. Nakon što je maloj nekako umetnuo čepić, podigao se s fotelje i zabezeknut otkrio da su vrata stana bila širom otvorena dok je mala urlala to što je urlala.

„Joj lude li žene, sve je ostavila otvoreno za sobom kad je izašla! Ona kao da nije normalna kad mora na posao. Malu su sad svi mogli čuti! Ajme kako ću susjedima na oči, pa mislit će da sam monstrum!“, jecao je u sebi Ivan i prije no što je zatvorio vrata stana par sekundi pomno osluškivao ima li koga na stubištu. „Ništa, samo tišina. Možda su zamukli od šoka nad onim što su čuli“, stizale su ga paranoje.

Kad je pola sata nakon nemilog iskustva sa stavljanjem čepića krenuo u dućan, jer ga je u međuvremenu žena nazvala da je zaboravila kupiti neke namirnice, uvukao je glavu u kragnu kaputa i munjevito s trećeg kata krenuo prema prizemlju. „Samo da ne sretnem nikog, samo da ne sretnem nikog“, molio se potiho. Na prvom katu pričale su dvije sredovječne susjede. Jedna je taman spomenula kako je kupila orbitrek koji joj, malo po malo, zateže guzu. U svom bunilu Ivan je čuo samo mala i guzu i automatski povjerovao da su njih dvije čule cijeli show. Izbezumljen, stao se pravdati pred susjedama:

„Ma ne, ne, znate, ispalo je malo nezgodno, čepić, čepić sam joj stavio u guzu pa je zato vikala“. Susjede su ga u čudu pogledale jer nisu pojma imale o čemu ovaj priča. „U redu je sused, to je vaša intima, to kaj delate doma sa ženom“.

„Ma ne ne, ne sa ženom, kćeri sam ga metnuo u guzu“, izletilo je Ivanu koji se odmah ugrizao za usnicu. Susjedama su se oči povećale do neraspoznatljivih razmjera. Stajale su i samo buljile u ovog bez riječi. Nisu mogle vjerovati u to što čuju. „Sused, kak to mislite, u guzu kćeri?“, pitala je mršavija nakon što se malo pribrala. „Ma ne, ne, krivo ste shvatile“, zastenje Ivan u očajničkom pokušaju da razjasni svoju situaciju. Zaustio je nastaviti, ali mu zazvoni mobitel. Na ekranu je pisalo Drug šef. „Vidimo se još, sve bum vam objasnil, nije ono što mislite“, rekao je susjedama, obrušavajući se niz stepenice poput urla koji napada plijen. „Recite šefe…“, prebacio je ton na najljubaznije dok je iznutra kipio od srama i jada. Za to vrijeme mršavija susjeda rekla je debljoj:

„S ovim Pintarićima neš opasno ne štima, morti bi trebalo nazvati socijalnu službu?“.

„Je i kaj onda, bu je metnuli u dječji dom gde bu je napastovala druga deca i voditelji“.

„Ha je, al kaj onda?“, pita mršavija u tobožnjoj velikoj brizi za dijete.

„Niš, svet je proklet Marice, svet je proklet“…

…„Bolje da sam šutio, bolje da sam šutio, tek će sad ispast sranje, ove dvije su najveće tračerice u kvartu, ajme najebo sam, najebo sam“, gotovo naglas je kukao Ivan tražeći kašice od mrkve, naranče i jabuke među policama Spara…

Objava FRIK IZ KVARTA Nezgode mladog tate pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.