Budim se u nepoznatom, vlažnom podrumu. Premda ću kasnije s olakšanjem sjetiti da je u pitanju obiteljska  kuća mog prijatelja Guze, u prvi me moment tjeskobnog spopalo pitanje: „Dovraga, kakvo je ovo mjesto, hoće li na meni sada netko vršiti bolne pokuse?“ Pip(k)am se po tijelu, dobro je – svi ekstremiteti (još) su na broju, a ovo sumnjivi komadi mesa što vise sa stropa na drugi pogled ipak više nalikuju svinjskim no ljudskim dijelovima. Dnevni boravak i kuhinja podsjećaju na polje poslije srednjovjekovne bitke – posvuda pokošena ljudska tjelesa, samo što ova srećom nisu mrtva od mača već od sinoćnjeg pijanstva. Jedni do drugih, jedni na drugima, ko jato tuljana, spavaju, hrču, stenjuckaju, prde bez pardona. „Pobogu, gdje sam, što sam, zašto sam?“ Ovaj tulum se oteo kontroli, zaključujem. Mamuran do besvijesti, pokušavam ne nagaziti nečije truplo dok izlazim iz prenapučene kuće koja po broju boca vina i pive  (dakako ne više punih) ne zaostaje previše za prosječnom stalažom Konzuma. „Vode, vode“, vrištala mi je utroba, žednija od pakla. Nagnuo sam glavu pod pipu i, na čemu bi mi pozavidio čak i Čak Noris, popio gradski vodovod na eks. Odmakavši usta od cijevi, udahnuo sam tako duboko kao da sam za dlaku izbjegao utapanje.  „Banane, banane“, napaćeni moždani gangliji saopćili su sljedeću goruću tjelesnu potrebu. „Ok tijelo, tolko sam ti dužan, sinoć sam te predano ubijao –sad ću te malko oživjeti jer, u protivnom, ubuduće više neću imati što za ubijati“.

Odlazim do dućana. Usta su mi pustinja Gobi, glava lunapark, ulice ljuljajući čamac, podočnjaci Marijanska brazda, a tijelo prepuno masnica i ogrebotina kojima ne znam uzrok. Imam nadnaravnu potrebu za vitaminima. Iako se igle bojim, kao što se konja boji ona malena iz one pjesme, pristao bih i na infuziju. Došavši do odjela s voćem pada mi na pamet da moram pojest bananu da ne budem u banani. Razveselio sam se toj pubertetskoj igri riječi ko zadnji majmun što je, s obzirom na tip žuđenog voća, prikladno. Koliko sam još uvijek pijan dokazuje i to da se zbog ove glupe fore smatram genijem. Na izlasku iz dućana gulim falusoidnu voćku i mećem si ju u usta. „Mmmmmm“,tako te volim staviti u usta mmmm“, stenjem od vitaminskog orgazma. Slasno žuto meso osvježava mi isušeno nepce. „Tako volim kad je banana u meni, ona u mene vraća život“, zabavljam se pederskim insinuacijama koje sav ponosan pišem frendu na viber, ali s toliko krivo stisnutih slova da sve skupa djeluje poput nekog izvanzemaljskog koda kojeg će Nasa neuspješno dešifrirati stoljećima.

Neki starček zastaje pred dućanom i zuri u mene kao da sam osmo svjetsko čudo. Još samo fali da počne ulaznice prodavat za prizor mene besprizornika. Iz mene osim alkohola isparava vibra zagonetne divlje noći koje bih se rado prisjećao da mi svaka misao glavu ne udara bolno poput Tyson-ovog krošea. Poluslijep i krivudavog koraka, poput djeteta koje je friško svladalo osnove hodanja, krećem ni sam ne znam gdje. Idem do prvog birca gdje ću za sedam kuna, kolko još imam u džepu, naručit jednu malu kavu i šest krigli vode s ledom. E to će bit narudžba. Pogledom tražim najbliži koš za smeće da bacim bananinu koru, kadli evo ga, na mene nalijeće slijeva. „Otkad su to uveli mobilni otpad koji čita misli“, pitam se, al što ima veze, poklonjenom košu ne gleda se u rupice. Ubacujem u njega ostatke svoje banane, a potom, na svoje nemalo polu sljepačko iznenađenje uviđam da je to košarica s prednje strane nečijeg bicikla. Počinjem se neobuzdano smijati jer upravo je nevjerojatno koliki sam kreten ispao. Ispričavam se vozačici i momku koji poput poslušnog psića, u sivoj trenirci, trčkara pored nje. No umjesto očekivanog razumijevanja nailazim na: “Marija jel to taj od sinoć šta te vrijeđ’o?!“, zaciči tip što izgleda ko bizon, trčkara ko psić, a glasa se ko dječja trubica. “Je, je, rekla sam ti, to je onaj šta svašta piše po novinama!”, istrese stanovita Marija, milosti spram mene ne baš puna. „Ma šta ti ja znam, znaš da ja ne čitam, e sad će on vidit svog boga”, priča golijat o meni kao da i nisam tamo, očito procjenjujući da mu nisam nikakva fizička prijetnja.

Dok mi prilazi ta ljudeskara od pola tone sine mi da ga opendrečim nogom u jaja i zbrišem kolko me klecave noge nose. Ipak, paraliziran od straha ne činim ništa, a i procjenjujem da mu u ovom stanju ionako ne mogu pobjeći, a kada bi u tome i uspio taj bi me opet negdje našao i isprebijao s kamatama. „Šta si ti sinoć reko mojoj curi ha?“, prima me za šiju kao  da sam kunić. Iz usta mu smrdi po sagnjiloj lešetini. Njegova je sila ogromna. Iako se ne sjećam ni njegove cure, a još manje razgovora s njom, isječci prošle noći polako izbijaju na površinu. On kao da iz tajnih pretinaca moje podsvijesti čupa informacije do kojih sam ne bih nikako mogao doći.

„Što si joj reko da mora dobiti u guzu? Ha, slušam, reci dok ti nisam glavu otkinuo?!“ Nema smisla uvjeravati ga da je ova sve to izmislila jer čak i da jest ne bi to nimalo utjecalo na njegovu namjeru da mi iz glave doslovce izbije svaku pomisao da joj se ikad više obratim.  Poznajem tu malu, sjećam se da sam je sreo sinoć, al ne sjećam se svojih opscenih komentara.

„Što mora dobiti u guzu?“, da dobijem malo na vremenu pravim se glup.

„Ne znam, to ti meni reci“, svoja golema usta prinosi mojoj faci kao da će je u jednom zalogaju pojesti.

„Čepić“, mislim si, „čepić, žalila mi se sinoć na povišenu temperaturu“. Ipak, ne izgovaram te riječi. Glava mi je trenutno veliki teret, a ovaj ju želi otkinuti. Toliko me ubija da bi mi ovaj gotovo učinio uslugu da mi ju skine s vrata. Opa, stiže ideja za igrokaz.

„Otkini mi glavu Nenade otkini ju molim te!“, vičem, ni sam ne znajući zašto sam ga nazvao Nenadom, valjda da svoju ludost učinim još uvjerljivijom. „Ubi me, otkini ju, šta će mi, šta će mi ahahaha“ smijem se ko hijena na heliju. Malko je zastao na tu foru zašprehavanja koju sam znao viđati u filmovima. Čovječe, stvar funkcionira!

“Molim te raznesi je, otkini je, ne treba mi!”, molim ga kao da mi je dragi prijatelj koji mi svaki put kad ga to zamolim, glavu i otkine. Orijaš stoji preda mnom i zaklanja mi sunce. Dobro, nema sunca, ali i da ga ima, zaklonio bi ga. Nemalo sam ga zbunio svojim suludim zahtjevom.

„Šta je ovom?“, pogledava djevojku i čudi se. Drži me s nekim gađenjem, kao da mu je odjednom neugodno što terorizira mentalno oštećenog (što na neki način i jesam trenutno). Odahnuo sam na tren. Možda i preživim glumeći da ne želim preživjeti. „Ubij me Nenade, otkini mi glavu, šta će mi šta će mi!“, vičem da još pojačam dojam koji mu se gadi.

„Gospon giljotina, hihihi, ajde, ajde, sjeci ju, sjeci glavu hihihi,ajde“, provociram takvim glasom da ne uvrijedim već potaknem na razmišljanje da sam za ludaru spreman. Možda me tako na kraju samo otjera. Je li to bio instinkti ili je pronicljivo zaključio da pravi luđak prilikom ponavljanja iste ideje ne bi tražio uvijek nove riječi već bi stalno vrtio iste, bez upozorenja je zamahnuo svojom medvjeđom šapom u pravcu moje bolne tikve. Instinktivno sam se sagnuo načinivši pokret od kojeg mi se vrat đavolski ukočio. Mrcina je šakom opalila po zidu iza mene…

…On jeca nad svojom rascvalom šakom punom krvi, a ja od bola u vratu. Premda je to bila izgledna šansa da uteknem nisam se od bola mogao ni pomaknuti.

„Daj da ljubim šapicu, daj da ljubim šapicu““ rekao sam golemom, primivši ga za ruku, a on me ramenom divljački odgurnu uz psovke i neviđeno gnušanje koje nije dopušteno na ovom mediju.

„Miči se budalo, ubit ću te!“, prijetio mi se kroz plač. „Bježi, bježi prokletniče, o jebem ti sve“, držao se za šaku padajući djevojci u naručje. „Vidi, vidi što mi ovaj luđak učini!“

„Idem, idem, kad me ne voliš“, nisam se ničeg apsurdnijeg mogao sjetiti.

Nadam se da će mene ludog sljedeći put ostaviti na miru. Kako li me je samo otrijeznio. Došlo mi je da se vratim i zahvalim mu se na tome. Ili ipak bolje ne sad. Možda neki sljedeći put…

Objava FRIK IZ KVARTA Mamurluk subotnjeg jutra pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.