Teško je zamisliti više sportsku obitelj od obitelji Ušić. Tata Sven bio je sjajan košarkaš, sin David također je košarkaš, a kćeri Senna, Simona, Marija i Ana završile su u odbojci. Baš kao i njihova mama Snježana, nekad reprezentativka Jugoslavije i igračica Mladosti, kasnije trenerica u Azeni, ali prije svega majka. Koja je, nažalost, krajem travnja preselila na drugi svijet…

Njezina djeca oprostila su se od majke, kako sami kažu, svatko na svoj način, a zajednički su to učinili emotivnim pismom koje su objavili na društvenim mrežama. Prenosimo pismo u integralnoj verziji, isplati ga se pročitati od početka do kraja.

“Otišla je tiho, na jedan sunčani proljetni petak, dok je držala tatu za ruku. Minutu prije pustila je suzu i rekla: “Sven, sve je u redu. Ti nastavi činiti dobro ovdje na Zemlji, a ja ću pomagati odozgo.”
U tim, posljednim trenucima, dala je, sažela je, ono u što je vjerovala i radila čitav svoj život – pomaganje drugima i činjenje dobra. Niju ju bilo strah, već je hrabro zakoračila prema onoj nebeskoj, zlatnoj niti koju je pokušavala dohvatiti čitav život, prema istoj onoj zlatnoj niti nježnosti, hrabrosti i idealne ljubavi koja ju je i dovela ovdje među nas.

To je bila naša mama.

Svako od nas svojim životom pokušava ispričati određenu priču. Ovih posljednih mjeseci, dok smo se svi pokušavali nositi sa maminom bolešću najbolje što smo znali, ipak smo se imali vremena pripremiti na ovaj dan i oprostiti se, svatko od nas djece na svoj način. Nikako zauvijek, već samo do viđenja. Pokušali smo zapravo razumijeti koju je priču mama htjela ispričati svojim životom i koju je poruku htjela ostaviti iza sebe.

Kako nama, svojoj djeci, tako i svima ostalima koje je susrela kroz svoj život. Ovaj tekst kratka je poruka naše mame, onako kako smo je mi shvatili.

Igrala je naša Snješka na pozornici života brojne uloge – bila je kćer, sestra, supruga, vrhunska sportašica, poduzetnica,trener, prijatelj, sestra u duhovnoj zajednici, neki je se sjećaju kao miss sporta. Živjela je intenzivan i nikako lagan život. Međutim, jedna joj uloga bila najveća od svih i smatramo da ju je ta uloga najviše odredila u njenoj osobnoj potrazi za životnom srećom, a to je uloga majke. Mi, kao Snješkina djeca, imali smo i imamo privilegiju da ćemo uvijek moći svima s ponosom govoriti:

”Snješka je naša mama.”

Ne bila, nego jest. Jer tek sada smo sigurni da je s nama još vise i jače nego što je ikada ranije bila. Kada je sa dvoje male djece odrađivala treninge sa Ruskinjama na Domu mladosti, radila je u blizini kuće jutarnje treninge prije klupskih, samo da bi mogla izdržati dan, a dok je tata igrao u Zadru. Te godine Mladost je bila prvak Europe. Takva je bila naša mama.

Kada se donijela obiteljska odluka da se osnuje odbojkaški klub, prihvatila je voditi školu odbojke jer je htjela prenijeti svoje znanje djeci i pokazati im koliko se mogu ostvarti kroz sport. Kada je trebalo ući u višu ligu, sa 40 godina se skinula i igrala na terenu sa dječicom. Kada je trebalo preuzeti palicu glavnog trenera, opet je rekla ”Može, mogu”. Izašla je pred reflektore još jednom iako to nije voljela. Jer, takva je bila naša mama.
Azena je osvajala trofeje, a kadetska reprezentacija prvenstvo Europe.

Kada je trebalo biti glas razuma u obitelji te podsjetiti muža, oca i brata na važnost zajedništva u obitelji, hrabro bi se postavila između trojice nikako laganih karaktera. I donijela bi zajedništvo, obitelj je uvijek bila na okupu. Jer, takva je bila naša mama.

Kada je Deda umro, ostala je s već ostarjelom bakom koju je krenuo nagrizati Alzheimer. Preuzela je obiteljsku firmu iako je jako malo znala o poslovnom upravljanju. I brinula se svakodnevno o baki uz svoju obitelj i posao. Baka je i danas s nama, a firma izvozi na strana tržišta.

Jer, takva je bila naša mama.

Kada se zapalila obiteljska kuća i svi se razbježali vani, mama je ostala u sobi odakle je krenuo požar i golom rukom čupala zapaljenu utičnicu iz zida, da bi možda spasila svoju imovinu i imovinu susjeda. Ruka joj je zacjeljivala godinu dana, a požar je ugašen. Jer, takva je bila naša mama.

Kada joj je dijagnosticiran tumor prvi puta, nije htjela previše o tome pričati. Šutke je podnosila bol, odlaske u bolnicu, operacije, zračenja, pokušaje i pogreške te razne dijagnoze. Ni danas ne znamo je li je bilo strah jer ga nije pokazala ni u jednom trenutku. Već kada je rak ozbiljno uznapredovao, radila je za nas djecu džem od domaćih šljiva i stajala čitav dan na nogama iako je bila u velikim bolovima. Ali, htjela je da obitelj ima njen domaći džem od šljiva. Eto, takva je bila naša mama.

Drage žene i majke, Snježana je svojim životom htjela pokazati da je obitelj sve te da su ljubav, dobročinstvo, nježnost i suojećanje najveće vrijednosti današnjeg čovjeka. Nama koji smo dijelili život s njom, neka svijetlo kojim je ona obasjala naše živote bude podsjetnik i svjetionik u onim danima kada nam je najteže, kada nam se čini da nas se ne cijeni dovoljno i da nitko ne vidi naš napor, suze i trud.

Mi vjerujemo da se živjeti takav život višestruko isplati, čak i po cijenu vlastitog zdravlja, jer nesebično davanje sebe mnogo troši i uzima. Takvu je cijenu platila I naša mama, ali mi ćemo se pobrinuti da njeno ulaganje se višestruko vrati kroz naše živote I dobra djela koja ćemo mi činiti svojim životima. Ako vas ova poruka dira u vase srce, pridružite nam se, činimo dobro zajedno, pronađimo kutak srca za svu nježnost, osmijeh I činjenje dobra, kako je to radila i naša mama.

Ono što dalje bismo željeli reći je par zahvala. Prije svega tati Svenu. Dragi tata, bio si hrabar kada je najviše trebalo. Znamo koliko teško ti je bilo zadnjih godina. Pokazao si kako se jedan muž i muškarac treba ponašati u ovakvoj situaciji, Bio si uz mamu do kraja i nije te bilo strah. Ni doktora, ni operacija ni improvizacija ni jauka, ni boli ni neprospavanih noći. Ponosimo se tobom i mislimo da možeš mnogima pomoći koji su u slićnim situacijama.Nastavi činiti dobro I budi ustrajan.

Nadalje, posljednih godina uvjerili smo se da među nama žive anđeli. Stvarni, od krvi i mesa, kao i svi mi ostali. Za one koji vjeruju u dobro, anđeli pokucaju na vrata usred noći i ponude im pomoć ili pokažu put. Ti su ljudi među nama, naši sugrađani, ne ističu se. Mi smo ih upoznali. Hvala Karini, Božici, našem Dejanu iz Nizozemske, svim doktorima i medicinskom osoblju, sestrama iz Karmel Brezovice te svim ostalim ljudima koji su bili s nama i našom Snješkom kada smo Vas najviše trebali, Vi ste naši anđeli. Hvala vam i molimo vas da pomažete dalje kako ste pomagali i nama.

Senna, Simona, Marija, David i Ana”

Objava ‘Takva je bila naša mama…’ Djeca se emotivno oprostila od Snješke pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.