Nakon što su pod malim odmorom u školskom wc- u nabrzake posrkali šašavu pljugu, učenici 4.d. razreda opće gimnazije, Ivek  i Marac, krenuli su prema učionici. Sedmi je sat popodnevne smjene i k tome još petak. Poslije nenajavljenog ispita iz fizike i neviđenog usmenog rešetanja iz matematike još ih čekaju zamorne lekcije iz antičke filozofije, nekih tamo bradatih pametnjakovića kojima su robovi obavljali sve teške poslove pa su ovi iz čiste dokonosti počeli promišljati svijet oko sebe. „Sve je lako kad je petak, svaka kulja manje boli“, pjevao je Marac, tješeći samog sebe za jedinicu iz matiše.

Mladog profesora filozofije, s friško završenim faksom, zvono za početak sata zateklo je na hodniku. Taman je krenuo otvoriti vrata učionice, kadli je pred njega doklizao već spomenuti napušeni dvojac. Njihova lica i njegovo predavačko iskustvo imali su nešto zajedničko – bili su još zeleni. „Ajmo ajmo dimljeni lososi, uđite”, pokušao se fakinskom doskočicom dodvoriti Marcu, dežurnom vođi nereda na njegovim satovima. Ako mu ovdje na hodniku krišom pokaže drukčije lice od onog uobičajenog, ukočenog profesorskog, mislio je, možda malo popusti sa svojim subverzivnim školskim aktivnostima. Ipak, ženskastim glasom brisao je sav željeni efekt izgovorenog.

„E čoeče, ovaj je mitsko čudovište“, Marac došapne Iveku, s kojim je dijelio klupu, i pogleda profesora koji je kredom na ploči ispisao – Grčki stoici.

„Ha, kak to misliš?“, zbunjeno će Ivek koji je i kad ne duva tupast.

„Pa ono, polu muško polu žensko, fucking Minotaur“.

„Ha, šta Minotaur, onaj iz ultimate fighta?“, upita Ivek.

Marko, kolutajući očima: „E podsjećaš me na onog vladara iz povijesti – Ivana bez zemlje?

„Zakaj?“

„Ti si Ivek bez pameti“.

„Za početak kratko ponavljanje“, najavio je profesor. „Tko mi može reći tko se u Platonovim dijalozima pojavljuje kao glavni protagonist radnje i vješt polemičar?“. Od razreda ni glasa, tišina. Nije bio siguran da li stvarno ne znaju odgovor na to jednostavno pitanje ili im se naprosto ne da sudjelovati. „Ok, za koga smo rekli da nije želio pisati knjige jer je tvrdio da kad knjigu nešto pitaš ona šuti? Ajde nemojte bit knjiga, beknite nešto“, pokušao je dovitljivo izmusti odgovor. Štreberica iz prve klupa je više iz samilosti nego što je imala potrebu dokazati svoje znanje rekla: „Sokrat“. Tako je Ana, Sokrat“, reče profesor i napiše ime slavnog Atenjanina na ploču. „A bio je tu i Birokrat“, ubacuje se Marac koji je tu foru smislio neki dan i jedva čekao da ju provali na satu. „Birokrat?, reci čime se bavio Birokrat?“,  pokušao ga je profesor navesti na tanak led, ali „neprijatelj“ je bio spreman.  „Pa on je bio prvi antički filozof koji se bavio istraživanjem smisla državnih institucija, vrlo dubok, britak i nepravedno odstranjen iz povijesti filozofije“. „Malo bistro đubre uvijek  ima spreman odgovor, a ja po običaju nemam pojma što da mu odgovorim. Evo već počinje komešanje i smješkanje, nevjerojatno“, mislio je u sebi mladi profesor i pokušao ignoriranjem Marca i skretanjem teme odagnati lavinu za koju je predosjećao da bi mogla lako uslijediti. Ruka mu se počela tresti, oblijevao ga je znoj i hvatala panika…

Profesor je najmirnije što je mogao, ponajviše da sebi dokaže da kod učenika može zadržati (lažni) dojam nepokolebanog predavača, govorio prolazeći između učeničkih klupa: „Stoici su smatrali da sva iskušenja koja život izbaci pred nas treba doživjeti mirno, spokojno, bez prevelikog uzbuđivanja“,

„To vrijedi i dok gledamo pornjavu?“, ispali Marac.

Praveći se da nije svjestan da se zacrvenio ko rak, profesor nastavi s predavanjem kao da ništa nije čuo, u nadi da će daljnjim ignoriranjem stišati želju za Marcovim neumjesnim provokacijama. 4.D. je bio poput bombe smijeha koja samo što nije eksplodirala. Svi su se prigušeno cerekali i već po navici čekali sljedeći Marcov biser.

„Blažen je onaj koji se zadovoljava onim što ima“, profesor navede poznati stoički citat i odmah se ugrize za usnicu.

„To je istina, svi se blaženo zadovoljavamo onim što imamo“, Marac će k’o iz katapulta. Kočnice svih učenika su popustile. Osim same fore, reakcija koja je uslijedila bila je zasnovana i na divljenju ostatka razreda spram Marcove hrabrosti da ovako slobodno odgovara službenoj osobi. Divlji smijeh zaorio se učionom, a bogme i hodnikom, bez i najmanje naznake smanjenja volumena.

Hipnotička snaga nastale galame paralizirala je neiskusnog profu. Htio je učiniti nešto muževno, začepiti nekim potezom gubicu tog mangupa iz zadnje klupe, umiriti razred, ali je samo ukipljen stajao. Štreberice iz prvog reda došaptavale su se, očito iščekujući njegovu pedagošku reakciju. Primijetivši to, u njemu kao da su se rušili svjetovi. Instinkti su vrištali: “ Viči, viči! Osveti se, izvrijeđaj ga suptilno! Povrati dostojanstvo! Pokaži zube!“. Racionalnost je pak bila bezidejna. U krajnjem očaju dosjetio se didaktičke metode jako tihog govora koji bi postupno trebao stišati učenike. Bila je to odlična ideja na lošem mjestu. Vidjevši profesora koji u nesnosnoj buci učeničkog smijeha, samo nijemo otvara usta, poput ribe, 4.d. je skroz povampirio. Neobuzdanost se uskovitlala, suze frcale po pernicama i bilježnicama, stolice i stolovi škripali u ritmu poskakujućih trbuha. Kao da je ismijavanje bila kuka na koju su se, pri mutnom dnu profesorove psihe, zakačile još i neke davno potisnute traume. Premda mu je došlo da zaplače i dalje se naivno držao riblje metode. „Pavarotti je stavljen na mute. Volume čiča, pojačaj volume“, urlao je Marac i dodatno potpirivao opći delirij.

Čuvši buku u susjednoj učionici, stroga profesorica kemije, strah i trepet škole, odlučila je priskočiti u pomoć mlađem kolegi. „4.d. smanjite entropiju!!“, s vrata bljesnu generalski uzvik i prijekorno oko profe koja ne trpi sranja i koje  se svi boje, pa čak i Marac kojeg svakog ljeta šalje na popravni. U sekundi je nastao muk. Na sunčano nebo ekstatičnih učeničkih duša jedan odlučni krik navukao je crne oblake. Bilo ih je sram. „Ono što je meni uspon na Mount Everest njoj je obična šetnja“, pomisli posramljeni profesor u sebi.

„Hrvoje, dođite malo van“, izvela je kemičarka profesora iz učione. „Mladi kolega, vidite, vaša greška je u pristupu. 4.d. to je jedna učenička stoka i s njima tako treba i postupati, kao sa stokom. Da bi od njih napravili ljude morate ih naučiti tretirati kao stoku. „Da, da shvaćam“, govorio je mladi profesor koji je, unatoč doživljenom šoku i dalje želio vjerovati da postoje i neki drugi načini uspostavljanja reda u razredu. Znatno više od toga što mu je pomogla smiriti razred, kemičarka je likovala zbog moći koju ona ima, a on ne…

Objava FRIK IZ KVARTA Na satu filozofije pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.