Svinja je u Turopolju od pamtivijeka. Pripisujući mitu i istraživačkoj imaginaciji povijest njezinog oblika, jer nije ni za očekivati da je ostala zabilježena, mnogi se autori ne slažu u potpunosti u razmatranjima o porijeklu ove pasmine. Ponegdje zahvaljujući konkretnim arheološkim nalazima, a uglavnom tek pretpostavkama o kulturama naroda u migracijama, rekonstruirala se povijest njezinih križanja. Tako ni ovaj članak, sastavljen iz raznih priloga proučavanju turopoljske svinje, ne može biti pouzdan vodič, nego mu je u svrhu predstaviti čitatelju skup povijesnih mogućnosti k popularizaciji uloge svinje u turopoljskom gospodarstvu, priče koja bi, kao ona o turu, imala tragičan završetak da nije napora Plemenite opčine turopoljske za očuvanje ove autohtone pasmine.

MIT, PREDAJA, POVIJEST

Prvi je turopoljsku svinju opisao Nikola Ritzoffy, nastavnik na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu s početka XX. stoljeća. Njegova je teza, da turopoljska svinja porijeklo vuče od ljubljanske ili europske divlje svinje (Sus scrofa ferus aeropaeus), opstala do danas. Ljubljansku svinju u kasnom su stadiju domestifikacije, pretpostavlja se, pripitomili Japodi, ilirsko pleme s područja Posavine i Turopolja. Svjedoče tome arheološki nalazi iz ljubljanskih sojenica. Tzv. “svinju iz tresetišta”, koja je slobodno na pašu puštana u Turopoljski lug, u IV. st. pr. Kr. po osvajanju je sa svojom pasminom križalo keltsko pleme Skordisci, poznato po svinjogojstvu.

Kada su potom područje osvojili Rimljani, učinivši od Segeste Sisciju, a pripojivši Turopolje tadašnjoj provinciji Ilirik godine 119. pr. Kr., sa sobom su doveli rimsku svinju. Za nju se smatra da je temeljni oblik iz kojeg se križanjem razvila krškopoljska svinja, osnova današnje turopoljske svinje.

U VI. stoljeću n.e. pridošli su Slaveni, Laszowski smatra da se to dogodilo između 548. i 552. godine, i s krškopoljskim svinjčetom križali su svoju “šišku”. Sljedeći poznati oblik, a u međuvremenu je u Europu iz Novoga svijeta stigao kukuruz, kojim se i turopoljska svinja dotovljavala, pa se prosječna masa svinje više nego udvostručila, datira u XVII. stoljeće.

U NOVOM VIJEKU

Nestankom opasnosti od Turaka, odnosno stvaranjem uvjeta za gospodarski napredak, osobine tadašnje turopoljske svinje nisu više zadovoljavale potrebe europskih stolova, gdje je uglavnom završavala, te je otpočeo novi val križanja. Poznato je, tvrdi Ritzoffy, da se turopoljska tada križala sa svinjom bijele dlake iz Štajerske i Zagorja, no ova se zbog loših osobina nije održala.

Neki izvori navode da je krajem XVIII. stoljeća Marija Terezija turopoljskim plemićima darovala stare pasmine, bijelu leicester (za koju nismo našli potvrdu) i kosmatu i crnu berkshire svinju, za oplemenjivanje. Četrdesetih godina XIX. stoljeća pronio se glas o svinji Mije (Miška) pl. Ledera, koji je svoju domaću svinju križao s neutvrđenom pasminom.

PISANI TRAGOVI

Predak današnje turopoljske ili Lederove svinje prvi se put u povijesnim dokumentima spominje 1352. godine. Ugarski kralj Ljudevit I. iz Budima je naložio zagrebačkom Kaptolu da istraži znakovit slučaj: “Rečeno nam je u ime svih plemića i podložnika utvrde zagrebačke od Polja da je Grgur sin Stjepana iz istog Polja, ovih zadnjih dana samovoljno i nasilno otjerao njihovo krdo svinja koje se nalazilo u njihovoj vlastitoj šumi, da je sa svinjara tog krda skinuo svu odjeću, teško ga je istukao i zarobio te kao zarobljenika nije pustio da ode dok mu se htjelo da ga drži u okovima” (Prijevod M. Modrušan, preuzeto iz Robić (2003), Prilog obnovi turopoljske pasmine svinja).

Istražitelj, arhiđakon bekšinski Pavao, na sajmu u Cicanu (Staro ili Novo Čiče) utvrdio je “da je spomenuti Grgur, sin Stjepanov, samovoljno i nasilno u općinskoj šumi plemića utvrde zagrebačke, preko rijeke koja se zove Buna, uzeo i odveo mnoge svinje istih plemića iz Polja; broj svinja koje je odveo nije moguće znati, no isti je Grgur svukao trojicu svinjara koji su čuvali svinje koje je on oteo i držao zarobljene u okovima dokle mu se sviđalo” (Prijevod: isto.).

REVITALIZACIJA

Promjena tržišnih prilika, ukidanje zemljišnih zajednica, razdioba obiteljskih zadruga te kasnije zabrana šumske ispaše i bruceloza u XX. i XXI. stoljeću, gotovo su doveli do nestanka pasmine. Turopoljska svinja na popisu je ugroženih životinja Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) od 1993. godine, a još je 1988. uvrštena u registar najstarijih europskih pasmina iste organizacije. Proces obnove populacije pokrenut je 1996., otkad se vodi matični registar. Iako se još uvijek smatra kritičnom, populacija turopoljske svinje posljednjih je godina donekle obnovljena i u tijeku je proces i njezine tržišne revitalizacije.

Objava Kratka povijest turopoljske svinje pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.