Prijava

Vaša prijava

FRIK IZ KVARTA Lude devedesete – drugi dio


„Ha šta sam ti reko, gdje bi se ptičice mogle skrivati?, narednik važno saopći svom pripravniku koji je znatiželjno pratio kako će nadređeni riješiti problem zvan – metalci na drvetu. „Ajmo vas dvojica, silazite dolje!“, glumeći veću strogoću od one koju je doista osjećao, narednik se obrati dugokosom dvojcu. Metalci se pogledaše, ali ne rekoše ništa. Ležeći panker sve je šutke promatrao. Jedini zvukovi koje je ispuštao bili su potiho cviljenje nad bolnim koljenom. Kad je narednik ponovio svoju naredbu: „Silazi dolje!“, dugovlasisti su simultano zacvrkutali: “Živ! živ!”, grčeći se  da ne prasnu u smijeh, ne samo da doista ne razbjesne narednika već i da ne bi izgubili ravnotežu i provjerili radi li gravitacija i noćnu smjenu.

“Silazite odmah da vas ne bi ja pendrekom skid’o dolje ko trulo voće!”, zaurla narednik.

“Živ! Živ!”, bili su nepokolebljivi dugokosi mladići, a tek kad je narednik spustio ruku na dršku pištolja jedan dugokosi graknu: “Jel bi nam mogli samo ljestve neke dat, visoko je čovječe!”

„Pa dobro jel ja tebi izgledam ko soboslikar il ko policajac? Kakve ljestve čovječe, kakve ljestve ej?”, nadimao se narednik poput pauna više zbog igre no što je stvarno bio raspizđen. Pripravniku pade na pamet kako bi netko u mraku, onako neupućen, njihovu plavu manduru možda doista i mogao zamijeniti za soboslikarsku, šljakersku što bi se reklo.

Za to vrijeme narednik je nastavljao dijalog s delikventima s drvetima: „Možda bi gospoda htjela da sekirčetom malo zarežemo drvo pa da se mogu sigurno spustiti kao po stepenicama?“

“E vidite, to nije loša ideja”, dovikne metalac, nazovimo ga Kosjenko, s grane i propne se da rukama dohvati višu, čvršću granu. Onako dugogokos i općenito dlakav naredniku je na trenutak djelovalo kao da promatra onog majmuna iz „Zore čovječanstva“ –  epske početne scene Kubrick- ove Odiseje u svemiru, koju je neki dan gledao u haerteovom noćnom programu.

„Ama mrš, silazi s drveta majmune!“, dreknuo je neopozivo.

„Ali ako sam majmun, zašto bih sišao s drveta, pa ovo je moj prirodni teritorij?“, odlučio se riječima igrat drugi metalac – nazovimo ga Vlasista.

„Jel hoćeš da ti se ja gore popnem?“, vrisnu narednik, više iz razloga da pred pripravnikom ne ispadne kao da se s ovi balavci mogu s njime zajebavat nego što ga je stvarno smetalo njihovo cimanje. Zna on već godinama te mustre i već je sa određenim simpatijama počeo pratiti te njihove gluparije, ali je, naravno, zbog dužnosti za koju je plaćen, morao tu igru igrati negdje između svojih osobnih i profesionalnih osjećaja i dojmova. Također (što naravno nikad ne bi izrekli), znao je u sebi da ni oni njega ne mrze već da im je u neku ruku i drago kad se sretnu i kad svima malko proključa krvotok od neminovnog sukoba kojeg polariziranost njihovih društvenih uloga obavezno inicira.

„Ne bih vam to preporučio jer vi niste majmun kao mi, gospodine“, odvrati Vlasista na pitanje narednika da li da im se gore popne.  U tom času, narednika bez ikakvog prethodnog upozorenja bocne uspomena na mladenaštvo, na momačke dane koje je provodio kao pravi bekrija, bio „budala“ baš poput ovih dečkiju koje sada lovi po opskurnim školskim igralištima, a onda, onda je dopustio da mu sustav sveže nevidljive lisice. Ne toliko oko ruku ili nogu, već oko srca i duše. To ga rastuži.

Smrknutog lica i tonom koji više nije bio zapovjednički već gotovo miran, rezigniran, a opet dovoljno odlučan da ovi gore shvate da je došlo vrijeme da se spuste narednik prozbori: „Ajde sad je dosta, sutra moram rano ujutro na buvljak, ne da mi se više s vama natezat, silazt’e dolje da kolegu malo priučim legitimiranju“.

Kad su sišli, Kosjenko i Vlasista otrali su rukama tragove oljuštene kore drveta s uskih plavih traperica kojima su pošteno grebali o deblo spuštajući se s drveta.

„Kaj ste rekli, ujutro imate buvljak?“, upita Kosjenko

„Je“, kratko će i odsutno narednik, vadeći uski notes iz hlača.

„A naš prijatelj upravo ide na bljuvak“, pokaže Kosjenko prema ležećem pankeru koji je upravo počeo s izvedbom rigoleta po travi. Vlasista se nacerio od uha do uha.

„Joj fuj, dečki, pa kaj ste to pili, kaj ćemo ga na ispumpavanje još morat vodit?“, pripravnik će s izrazom gnušanja na licu jer je pankerov mlaz iz usta bio zelenkast.

„Ma jok, to vam on ima slabu žuč, to je normalno za njega, uvijek riga, pardon ide na bljuvak“, Kosjenko odgovori htjedući u naredniku probuditi bilo kakvu reakciju.

Iznenadno lišen energije i sape za nastavak zajebanciej narednik je metalcima i pripravniku djelovao prilično strano, ali mu se iz strahopoštovanja to nitko nije usudio reći.  Sasvim službeno, u dosadnom činovničkim stilom zatražio je metalce i pankera osobne karte. Premda je to činio hladno i distancirano u odnosu na starog sebe u njemu je i dalje kipjela ista energija koja je samo promijenila oblik i svrhu.

„Nemam osobnu, al imam dvosobnu, mislim furam i za njega jer ju on budala uvijek negdje zgubi“, reče Vlasist aludirajući na Kosjenka i njegovu rasijanost, ali i da vrati raspoloženje u narednika no ovaj je bez ikakvog komentara makinalno zapisivao njihove podatke u notes pokazujući pripravniku na što da kod upisivanja obrati pažnju.

Inače, kad naleti na ovu dvojicu bude im na neki način zahvalan jer nakon što ih zapiše može u noćnoj smjeni mirno odrijemati u autu kojih sat il dva jer ima opipljive dokaze radne efikasnosti. Ovaj put, nakon što im je dao upozorenje da se izgube od tamo, narednik je sjeo u auto, primijetio da pripravniku teško pada tišina, ali svejedno i dalje šutke vozio gradom.

„Usele u čovjeka katkad tuge veće i od same duše“, pomislio je i osjetio naglu potrebu da ode kući i zalegne uz pjesme Mate Miše Kovača, jedinog pjevača za kojeg je smatrao da ga istinski razumije…

Objava FRIK IZ KVARTA Lude devedesete – drugi dio pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.