“Nikad još nisam bio u vašem gradu, recite mi po čemu je poznat?”, zanimalo je gospodina Franceka, profesora glazbene kulture srednjih godina, u kasni sat jedne ljetne večeri, na drvenoj klupici zabačenog gradskog parka. Sjedio je u društvu naočitog tridesetogodišnjaka nadimka Popaj xxl, s kojim se večeras prvi put vidio uživo, a kojeg je prije tjedan dana upoznao preko internetskog servisa na kojem muškarci mogu upoznati druge muškarce radi međusobnog servisiranja. Premda je u planu imao znatno lascivniji uvod, shvatio je da je ekran mobitela jedno, a susret s osobom od krvi i mesa uživo, nešto sasvim drugo.

“Po propasti, poznat je po propasti”, suknulo je iz Popajevih punih usana, nalik onima u Ciganovića. Premda je predosjećao da bi tim odveć iskrenim, brutalnim odgovorom mogao nagrditi bujajuću erotsku napetost između sebe i dobrostojećeg gospodina Franceka, nešto ga je, mimo seksualnog nagona, nagnalo na taj, po koječemu, ekstreman zaključak. 

“Kako to mislite?”, persirao je Francek Popaju, više zbog otmjenijeg dojma kojeg je to Vi pridavalo Popaju no što bi otmjenost bila autentičnim izrazom njegovog sugovornika, a nadao se, uskoro i sugurajnika. Nije to činio samo da sebe počasti okusom nepostojeće glazure osobnosti svojeg potencijalnog ljubavnika već i da njemu suptilno poruči ispod kojeg standarda komunikacije ne misli ići. S druge strane neobično ga je uspaljivala ta sirovost i blesave tetovaže kojima je Popaj bio iscrtan poput unutarnje strane vrata muškog wc-a u školi gdje predaje glazbeni.

“Lijepo, tako kako sam i rekao, ništa ovdje tako dobro ne uspijeva kao propast. Poslovna, obiteljska, umjetnička, sportska, ljubavna, ma kakva god hoćete. Ima je toliko da ju se može izvoziti. Zapravo.. Pa da..“, zastao je Popaj važno, kao da je upravo otkrio tajni zapis, izgubljenu kariku koja nedostaje da konačno shvatimo kako je to Tesla zamislio svoj bežični (i besplatni) prijenos električne energije po čitavom svijetu.

„Kako se toga već nitko nije sjetio, prodavati propast, od toga bi se ovdje moglo lijepo zaraditi, ima je u izobilju”, bulaznio je Popaj, sad već potpuno uživljen u temu koja mu, baš kao ni profesoru njegovo početno pitanje koje je sve pokrenulo, nije no na kraj pameti kad se doma spremao za ovaj ljubavni sastanak.

“Hm hm…u redu, ali tko bi je kupovao? Pa nitko normalan ne želi propast?”, pokušavao je logičan biti profesor.

„Čujte gospon, svaka roba ima kupca. Mogli bi je, recimo, prodavati dokonim uspješnicima, čisto da se održe u treningu, da se nakratko prisjete kako je to bilo kretati s dna. Nije to loše, kad s vremena na vrijeme krvotok malo provari”. 

Vidi, vidi ti njega, pa on zna i rečenicu složiti, možda i nije tako glup kako mi se na prvu činilo, pomislio je u sebi Francek a onda naglas dometnuo:

“Čujte jeste li vi sigurni da niste malo preoštri prema svom gradu? Mislim to bi se moglo reći za svaki, ne. Svaki grad je nekome propast, a nekom uzdizanje”. Ovo uzdizanje ga podsjeti na pravi razlog zašto se s Popajem dogovorio za ovaj sastanak. Zabolio ga je vrat od prevelikog zakretanja ulijevo da bi održao kontakt očima, pa je, prekriživši noge, zauzeo znatno ugodniji kut za nastavak razgovora i očijukanja. 

“Možda, mislite da je to neka kompenzacija, mazanje oči samom sebi da je kriv grad za moju stagnaciju, da sam žrtva zemljopisa, a ne vlastite nesposobnosti i neustrajnosti?”, divio se Popaj samom sebi kako drži visinu misli znatno obrazovanijeg i iskusnijeg muškarca od sebe. Sviđalo mu se da ga nakon ovog profesor više neće moći gledati samo kao komad mesa.

“Tako nekako”.

“Ha čujte, bilo kako bilo, mislim da imam moralno pokriće govoriti najgore o ovom mjestu jer u njemu živim čitav život. Isto tako, vjerujem da ništa nije crno bijelo”.

“Osim starih televizora”, obijesno će profesor.

“Jel vi to pokušavate biti smiješni?”, Popaju nabreknu žilica na čelu.

“Ma ne, samo govorim što mi prvo pada na pamet, baš kao i vi, čini mi se. Ono, brbljamo, ne, pokušao se Francek malo dodvoriti Popaju manje službenim tonom i nastavio:

„Jeste li sigurni da se možda ne radi o svojevrsnom zasićenju istim ulicama, istim licima, istim sudbinama i pričama? Nekad smo skloni svoja vlastita crnila pretakati u vanjski svijet pogrešno misleći da smo žrtve upravo suprotnog procesa”, profesoru su se zahuktavali moždani cilindri, ali je unatoč sigurnoj vanjštini, iznutra bio ne baš sasvim uvjeren u vlastite riječi.

“Gledajte, sve je stvar brojeva, ovdje možete biti najveći genijalac u svom području, ali nećete zbog tog odveć profitirati, ne vole ovdje one koji odskaču. Samo će vas na sve načine pokušati diskreditirati, posebno mlade umjetnike kojima je glava još u oblacima, ti su im najslađi da ih gurnu jer zbog preosjetljivosti najlakše padaju, još neotporni na toliko zlobe. Znam, viđao sam to posebno među muzičarima”, sipao je crnilo Popaj otkopavajući neke, mislio je, zauvijek zakopane rane. Premda ga je profesor, unatoč razlici u godinama fizički privlačio, sve ga je više doživljavao kao oca. To ga je i smetalo i godilo mu. Francek je za njega bio FILF (father I’d like to fuck) iako je u njihovoj internoj zezanciji na webu koristio izraz Francek I’d like…

„Znate što, reći ću vam nešto, podsjećate me na mene dok sam bio mlađi. Bio sam ljut na čitavi svijet i non stop tražio dobru priliku da izbljujem svoj bijes po sustavu. Znate, vidjet ćete, kad dođete u moje godine shvatit ćete da je Gandi bio u pravu:”Mi moramo postati ta promjena koju želimo vidjeti u svijetu”. Zato sam uvijek više volio Pink Floyde od punka. Jer punk samo jeftino pluje i izruguje se svemu. Floydi stvaraju svoje, nove, prekrasne svjetove, nova značenja, vrijednosti, ako hoćete oni su shvaćali zvuk kao sredstvo stvaranja svijeta u kakvom se isplati živjeti, a ne kao sredstvo da se ukazuje na njegove mane kojih su ionako svi svjesni”. Htio je tu malo zastati da ne ispadne kao da drži propovijed, ali inercija potrebe da dovrši misao koja mu se sviđala, bila je jača.

“Čujte, punk je jeftin jer pljujući sustav ne čini duši ništa puno bolje od onog protiv čega istupa”. Tu profesor ušuti jer se sjetio da su punkeri opjevali i mnoštvo drugih tema.

„Da, ali što se tiče Floyda, što ako se te vrijednosti nikad ne uklope u već postojeći sustav jer je ovaj preinertan, preglup i premafijaški da to dopusti?”, znatiželjno priupita Popaj koji je, unatoč želji da se dokaže kao ravnopravan sugovornik, uvelike počeo strepiti da će ovaj razgovor otići u slijepu ulicu i da nikad neće zapuhati u Francekovu frulicu.

“U tom i jest čar jer to, na kraju krajeva, nije ni bitno. S vremenom se pomirimo da je već velika stvar i to što utječemo na neki svoj mikrokozmos, da je od monumentalne koristi i užitka imati svoje male privatne rajeve u kojima stvari funkcioniraju baš onako kako nam najbolje odgovara. Nemoguće je to prenijeti ma makro razinu i zato nikad ne bih mogao biti političar. Unaprijed si osuđen na propast u pokušaju da svima udovoljiš. Nismo svi na istom stupnju razvoja, a još manje potreba. Treba se pomiriti s tim da nam ruke i ideje rijetko sežu dalje od našeg mikrokozmosa. Evo vidite i ovo naše nalaženje, sustav kakav je da je dopušta nas dvojicu s prilično drukčijim pogledima na seksualnost od većine.

U Popaju se budio strahovit otpor na ove profesorove riječi, toliko jak da je mijenjao njegovu boju glasa, i činio ga, a što je strahovito želio prikriti, plačljivim:

“Ali ja se s tim ne želim miriti, to da nemamo veći utjecaj. Ja želim imati jači utjecaj. Želim moći pomicati planine!” 

Taj revolucionarni zanos koji je ispod mangupske vanjštine skrivao ipak jednu dobru i načitanu dušicu, pomakne planinicu u profesorovim gaćama. Bilo mu je zbog tog pomalo i neugodno jer se već bio gotovo čitav prebacio u profesorski, a ne zavodnički gard s kojim je, sanjareći divlje prepuštanje tjelesnim nagonima, bio i kročio u ovaj park.

“Doći će s godinama, vidjet ćeš”, profesor nije više imao potrebu dužiti verbalno, ali jest genitalno. 

„Sumnjam, uvijek ću mrzit ovaj grad!“, dječački vikne Popaj, ali više po automatici prethodnog razgovora nego što je to doista osjećao. Sve više su ga preuzimale silnice podivljalih hormona.

„Onda ga i zaslužuješ!“, sarkastično će profesor, više u želji da verbalnom sirovošću još više raspali sad već vidljivu Popajevu žudnju, nego što je to doista bio stav za koji bi se bio spreman ozbiljnije zauzeti. Izgovorene riječi odzvanjale su u daljini vrijednoj zaborava, zrak je bio sve mekaniji. Obojici je sve bilo jasno i po prvi put su se u nečemu slagali. Bez riječi, ali do kraja, kako i inače vole.

„E a kaj se mi nismo došli tu jeb…a ne vodit neke glupe razgovore. Idemo iza u mrak?!“, Popaj je opet bio onaj šarmantno bahati mangupčić kojeg je profesor upoznao na internetu i koji ga je, kao takav, izluđivao do drhtavice.

“Ajmoooo! Dosta ove pseudo dubinske analize, idemo se dubinski analizirati za pravo!”, viknu profesor kojeg to naglo puknuće intelektualnog balona, u kojem su se njihovi početni razlozi nalaženja našli pomalo zarobljeni, podsjeti koliko se pred probuđenim životinjstvom putenosti, civilizacijske tekovine počnu doimati tragikomično i suvišno. Baš kao što je to uskoro postala i njihova odjeća.

Na visokim granama, vrane su u svojim gnijezdima, crnim krilima prekrivale oči svojim ptićima da ne bi svjedočili svojem prvom gej porniću uživo…

Objava FRIK IZ KVARTA Mračne tajne gradskih parkova pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.