Zapeo sam između dvaju vlakova, prvog – za kog se ispostavilo da je krivi, taj me odvezao dobrih sto kilometara dalje od planirane destinacije i drugog – koji je kroz 3 i po sata trebao ispraviti to krivo zasjedanje.

Danas nema kraja ovim krivim zasjedanjima, palo mi je na pamet kada se svađa gorostasa za susjednim stolovima rasplamsala do usijanja. Još trenutak ranije uspješno sam se tješio kako sam barem na miru prošetao pitoresknim krajem kojeg inače ni u ludilu, van ovakve prisilne situacije, ne bih upoznao. Kako to obično biva, tješenju je prethodilo dramatiziranje.
Pobogu, našao sam se u zabiti koje bi se i sam bog najradije odrekao kad bi bio siguran da ga neki njegov, isto tako svemogući, kolega, neće uhvatiti na djelu i natjerati da novonastalu promjenu unese u nebeski katastar. A “naš” bog je lijen i površan, čemu ponajviše svjedoče učestali kvarovi njegove, svete knjige tvrde najvažnije, kreacije, zvane čovjek. Kao jedan od rezultata tog njegovog stvaralačkog eksperimenta, diskutabilne kvalitete, naručio sam pivu da lakše istrpim te njegove, a posljedično svoje, nesavršenosti.

Prije no što sam zasjeo za nestabilni bijeli stol prošaran brazgotinama, u birtiji čiju vanjsku ogradu prekriva trošna i prašnjava reklama poznate domaće pivovare, bio sam pomno odmjeren pogledima starosjedioca ili, ako vam je draže, domorodaca. Njihove oči klizile su po meni poput onih skenera s crvenim svjetlom koje prodavačice na blagajni prislanjaju uz proizvode radi aktiviranja cjenovnog koda. Samo sam čekao da, kao u nekoj sajnsfikšn priči, njihova sken(j)aža prouzroči iskakanje moje cijene na malom ekranu na kom je guzata konobarica upravo utipkavala moju narudžbu. Piva 12 kuna, Frik ? kuna. Baš me zanima o kakvom bi se iznosu radilo. Po načinu na koji su me vlasnici skenerskih očiju p(r)ogledavali sumnjam da bih bio procijenjen kao skupocjena roba. Ipak, iznos bi nesumnjivo bio više no dovoljan da se na račun ucjene koju ću opisati dokopaju par rundi. Ovako bi to nekako izgledalo. Krećem ka vratima nakon što sam platio račun, a najveći među njima, onako kaubojski, izbaci nogu preprečujući mi put. Zbunjeno ga upitam dal’ nešto nije u redu.

“Gospodine, niste platili račun!”, obraća mi svisoka taj debeljuco nalik moržu, dovoljno gospodski za naznaku mogućeg spasa, ali još dovoljnije drsko da me uvjeri u opasnost koja prijeti ukoliko odlučim ne surađivati.
Spuštenog pogleda primijetim kako mu je mamuza na lijevoj čizmi zasjala na zraci sunca što je kratko navratila u prostor.
“Kako nisam? Bila je jedna karlovačka i cedevita”, branim se uz znakoviti predosjećaj da se naše vizije oko u cijelosti plaćenog računa ne podudaraju.
“Gospodine, zaboravili ste platit’ za sebe.”
“Kako to mislite za sebe, pa platio sam za sebe, nego za kog drugog?”, povisujem ton zbog uzavrelog ega premda mi privatni anđeo kojeg doduše ne vidim, ali zato jasno čujem, sugerira suprotno.
“Piće da, al za sebe ne”, mirnoćom koja uznemirije odbrusi mi moržoliki kojem škemba izviruje ispod donjeg ruba majice, i naceri se, pogledavajući ostatak prisutnih koji njegove riječi poprate banditskim osmijehom odobravanja.

Zazvečale su crne plombe njihovih ruševnih zubala što su poput crnih galaktičkih rupa zlokobno upozoravale na moguće odredište moje sudbine. Ne što bi me pojeli, ne, ta nisu valjda još i ljudoždersko pleme već…ha znate i sami što znači kad vas proguta crna rupa tj. mrak.

“Plati za sigurni izlazak”, procijedi hrapavo moržoliki autoritativno zatvarajući prostor za daljnju diskusiju i dodatno, poput začina ljutom jelu svoje prijetnje, prostrijeli me pogledom koji otklanja svaku sumnju da misli ozbiljno. Stvar je, koliko jeziva, toliko i jednostavna. Uz dva spomenuta pića moram se isprsiti s još 500 kunića kako bi u jednom komadu napustio mjesto. Neću? Ok, nema problema, al nema onda ni mene, jer ću, u nimalo metaforičkom smislu, završiti u podzemlju obližnje guste šume.
Vraćam se u realnost koja nije značajno bezopasnija od opisane predstave koja se zasad, ipak odvija samo u režiji moje paranoje. Okružen sam braniteljskim ljudeskarama, kljusinama od 150 kila svaka, ruku ko u Velog Jože, nogu ko u balvan revolucije, glava ko u ličkih medvjeda što žive u blizini i vole sve što vole medvjedi. A i ovi orijaši vole sve što vole medvjedi, barem što se količine hrane tiče, očito. Sve u svemu, ekipa je desetak prežderavanja udaljena od normativa za ulazak u prvu sumoboračku ligu.
Moržoliki, svjetioničarskog para očiju, sam za stolom, uvjerava tuljana što, za stolom do, sjedi u društvu sredozemnog medvjeda, da je on, moržoliki, 91. prvi krenuo u rat i to bez puške, maltene s praćkom. Zamišljam taj biblijski prizor gdje on, hrvat David, kreće praćkom i srcem na srbina Golijata, oboružanog haubicom i ostatkom teške artiljerije.

Ispod crnobijele fotografije ljepuškastog Zdravka Čolića, njihovu prepirku pomno, heh, kao da nešto drugo i mogu, slušaju morski lav i foka. Imam osjećaj da sam ušao u Krašev album Životinjskog carstva u kojem umjesto samoljepljivih sličica obitava sasvim stvarna zvjerad.

Moržoliki je fanatičnom upornošću ponavljao jednu te istu rečenicu: “Ja sam 91. prvi išel u rat.”, ne trudeći se da u kasnijim ponavljanjima u njoj zamjeni barem poredak riječi. Poput pobješnjelog robota kojemu je pregorio centar za umjetnu dozu gramatičke kreativnosti samo je bljuvao optužbe na račun ostalih sto i više kilaša koji su, kako tvrdi, za njim uvelike kasnili u odluci da pođu u rat. Napetih bora na čelu ispaljivao je, ko što je to valjda činio i iz praćke u ta doba (zamišljam da su ga zbog tog zvali Fred Kamenko), već bezbroj puta ponovljenu, ni najmanjom sintaktičkom promjenom okaljanu frazu kojom ističe kako su on i neki narednik na samom početku ratnog sukoba 91., za razliku od ostalih prisutnih, bez premišljanja krenuli u boj.

“Ja sam 91. prvi išel, jel znaš to?!” Premda više no vidno zacementiran u ovom načinu postojanja i razmišljanja bilo je u njegovom oku povremene naznake svijesti o tužnjikavosti vlastite pojave, ipak, ne tolike da bi mogla uzrokovati pobunu protiv samog sebe, pokrenuti mehanizam promjene.
“Je, je ti si išo prvi, ko kak je i moja stara išla”, podprcne ga morski lav al tusti morž, i dalje uljuljuškan u fantaziju o svojoj važnosti i veličini ničim na licu ne oda da je uzdrman.
“Ja sam išel prvi u rat, ja sam išel prvi u rat”, mjesečarski odsutno stajao je na braniku te ideje ko što je tad, vjerojatno pijan ko mazga, stao na branik domovine. Prisutni su ga sve gorljivije i gorljivije razuvjeravali od te njegove ideje, očito ne kaneći popustiti u želji da mu dokažu suprotno. Moržolikog kao da je, osim alkohola, prisutnost stranca tj. mene još više raspaljivala da dokaže svoje herojstvo. “Je, je ti išo prvi”, pokuša u jednom času morski lav taktikom – pametniji popušta – zaustaviti ovog u sve nepodnošljivijem, jednoličnom naklapanju, njemu tako svete činjenice. U tom času bilo je jasno da je moržoliki, gotovo šizifrenično odsutan, i da je njegova retorika pokvarene gramofonske ploče u potpunosti neovisna o vanjskim reakcijama.

U morskom lavu očigledno je bujao i bujao bijes. Krajnjim je naporom pokušao sve svoditi na zajebanciju no vidjelo se da ga riječi moržolikog sve više i više glođu. Ta poludjela upornost da se ovaj postavi nad njih sve, izluđivala ga je. Lice mu je crvenilo, a reakcije bile sve manje i manje snošljive. Fitilj sviju je dogorijevao…

…Sjedim i u kratkim stankama između prevladavajućih razdoblja straha od eskalacije fizičkog nasilja, jer deračina je sve jača a napetost takva da ju nožem možeš rezat, već pomišljam kako ću biti kolateralna žrtva svega ovog. Sve brže ispijam pivu, tonem u stolac, podižem novine ispred glave i ko zadnja kujica skrivam se iza stranice horoskopa. Ne želim uopće da netko pomisli kako sam dio ove vruće rasprave. Nakon što mi morski lav uputi pogled ozbiljno razmatram da počnem cuclati palac, napraviti iz sebe potpuno nedostojnog protivnika na kojeg bi svakom pravom muškarcu (a ovi sebe takvima zasigurno smatraju) bilo ispod časti podići ruku.

Dok se sve češće podižu sa stolica da bi obranili svak svoju verziju istine, već pomiren da samo što nisam kolateralno nadrapao, osjetim svu raskoš čari da se čovjek, unatoč monumetalnim promjenama vanjskih okolnosti učahuri u svojoj prošlosti koja je odavno isčeznula i premda nalikuje ruševinama iz kojih je nemoguće rekonstruirati novi dvorac, još uvijek dovoljno slatka i prisutna da bude utočište. Razumljivo je to, vidite. Taj čovjek je za ratnih godina (i možda pokoju nakon), samo zbog činjenice da se odazvao zovu rata i vojnih podviga koje je uz dobru kapljicu vjerojatno dodatno napumpavao, zadobio identitet kojim se ponosio. Taj svojevrsni frajerluk vjerojatno je nosio i privilegij povaljivanja poneke suseljanke, a sad se, pokušavajući to koliko može prikriti od samog sebe i drugih, pretvorio u vojničku karikaturu koja je u tim novim, posve drukčijim životnim okolnostima postala beznačajnik, utopljenik koji se više nema za što drugo uhvatiti osim za bocu. I onda shvatim, nema on problema s ptsp-em, on ima problema s identitetom. Bespovratno ga izgubivši u valovima vremena mogao je samome sebi opravdati razlog za nastavak postojanja samo boravkom u limbu tog malog, starog svijeta kojim je ko Don Kihot kopljem jurišao na vjetrenjače novonastalog poretka stvari u kojem je bilo malo ili nimalo mjesta za njega.

Ne nosim li ja u sebi isto to, istu tu taktiku, isti taj stil, isto to beznađe koje da bi se samo od sebe skrilo gradi kule od pijeska?, propne se misao na stražnje noga i ukopa u blato moždanih vijuga. Da sam i sam zaglibio u svojevrsnom limbu dokaže mi stvarnosti u koju sam bio prinuđen prijeći zbog ultra glasnog povika.

“A kaj se dereš, začepi više il bum te šćuškal!!”, zagrmi morski lav, a čaše padnu na pod uz strahovitu tresku koja kao da je dodatno potvrđivala njegovu izjavu. Taj impuls spremnosti na nasilje zatekne moržolikog. Kao da ga je samo naznaka fizičkog nasrtaja morskog lava mogla otrijezniti i kao da je i morski lav to dobro znao, ali ipak čuvao tu akciju za slučaj krajnje nužde. Ipak, oni su očito i prijatelji koji se dobro poznaju. Dovoljno da moržoliki, koji je konačno začepio gubicu, zna kako prijetnje morskog lava nisu bez pokrića…

Objava Mali, stari svijet pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.