Jesen je tiho, ali odvažno, prošetala gradom
Korakom tajanstvene smrti što zagasito blista
Oslabila srce sunca i s trona svrgnula ljeto
Suzama neba, sve prirode žutom bojom kista

Tiši su razgovori i sve plahovitije se zbiva,
Jutarnjom izmaglicom dime se lijene, pospane rijeke,
Pogled sve češće u daleku prošlost seže,
Po dvorištima djeca skaču u lišća palog postelje meke

S ulica i parkova ljudi se povlače u pećine svoje
U radijatore pušta se voda, izvlači dodatna deka,
Tlom šume kesten vlada, jabuke zriju već premudre
Oblaci, tamni teškaši, sve češće dojedre izdaleka

I kopne bjesovi, sjetni mir preuzima žezlo
Strast je još tu, al’ sijede kose, sporija i poluprazna
Kao da emocija određuje sve oseke i plime
Mjena doba što je nekom nagrada, a nekom kazna

Usporava jurnjava za nepotrebnim stvarima
Nabujala tišina noći prati nas u sve ranije snove
Iz tople gnjileži kraj ceste slatki vonj se širi
U zemlju smrt se bilja sije da iscvate živote nove

Pripitomljen duh predajem hirovitom vjetru
Sudbine, da mu avatara (mene) sveudilj raznosi
U tom je, čini se, tajna uživanja u panorami
Čak i onda kad mi se prizor s očekivanjima kosi

I doći će unutrašnja klanja, neprospavane noći
Ta slutnja zla već priziva tu vječnu ravnotežu
Al’ sve dok traje divno je kad jesen svuda plete
Svoje čarobne smrti, utješnu, nevidljivu mrežu…

Objava FRIK IZ KVARTA Jesenja pjesma pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.