“Znaš ono kad na ulici ugledaš osobu koju poznaješ, vikneš joj ime, a na kraju ispadne da to nije ta osoba? “, napisao je Leon, mladi pjesnik i bloger u usponu – kako ga zovu prijateljice njegove majke, svojoj ljubljenoj Ines preko whatsup-a. Nakon podužeg čekanja da se ona oglasi dobio je samo jedan otegnuti, gotovo iščupani:

“Daaa?”

“I kad shvatiš da to poznato lice, kosa, držanje i korak ipak ne pripadaju prvotno zamišljenoj osobi?”, tek je sad bio zadovoljan svojim opisom jer je u njemu konačno vidio naznaku poetičnosti.

“Da, da, shvatila sam i prvi put što mi hoćeš reć”, odbrusi Ines nakon zadrške od još dvije minute koje su Leona punile nervoznim iščekivanjem znatno obzirnijeg od dobivenog odgovora.

Valjda me malo cima, hoće to mala s vremena na vrijeme, mislio si je. Premda mu je njena reakcija, prilično različita od njenog uobičajenog, toplijeg stila, malčice uzdrmala entuzijazam, odlučio je nastaviti.

“Pa ti bude grozno neugodno kad te ta osoba pogleda zbunjenim pogledom?”

“Daaa?”, opet je iritantno otezala Ines, što je Leonu, uz to da joj je za tu jednu jedinu riječ opet trebalo dobre dvije minute – pouzdan znak da se dopisuje još s nekim, prilično nagrizalo volju da joj dalje opisuje komičnu situaciju u kojoj se zatekao. Prekipjelo mu je. Čak i ako ga i dalje samo cima nije mu to više fora. Bio je na rubu da joj napiše – ma znaš kaj, zaboravi, vidim da te ne zanima. Ipak, prevladao je prkos. Njegov će dovitljiv stil pisanja promijeniti njen stav iz nezainteresiranog u znatiželjan, bodrio se. Bit će joj još i žao što se tako ponašala kad joj ispriča sve do kraja.

“E pa što se takvog brukanja tiče sinoć sam visoko podigao ljestvicu”, pokušao je preuveličavanjem prodati joj dojam da ga se isplati ozbiljnije doživjeti.

“Sorry, ma Anita je prekinula s dečkom pa mi plače tu prek Skype-a. Nisam je se mogla odmah riješit. Jadnica je fakat sva u banani. Slušam sad bejb, što je bilo?”, Ines podari svom dečku uobičajenu dozu brižnosti.

Kao da mu je munja sijevnula u srce. Kako je mogao posumnjati u  odanost svoje drage? U sekundi je ljutnju s nje prenio na sebe, ali ta je emocija samo površinski zasurfala na valu zanosa kojeg je stvorila sigurnost da Ines sada pažnju posvećuje samo njemu i njegovoj, bio je uvjeren, ekstra smiješnoj zgodi.

“Dakle, bio sam neobično privučen tim prizorom”, ni samome mu nije bilo jasno čemu ta rečenica kao da su u pitanju Dosjei X, a ne neki tamo lik kojeg (barem je tako mislio) poznaje još od srednje škole.

“I vidim, sve je jasno, to je Jurica, frend s kojim sam sjedio u srednjoj školi, fizionomija, frizura, sve je tu, to je on, nema greške. Stoji na suprotnoj strani pločnika na nekih 20 metara od mene, okrenut profilom, čeka na crvenom da prijeđe cestu. Pored njega žena i dječja kolica. Premda se dugo nismo vidjeli sjetim se da sam ga sreo prije par mjeseci s djetetom u parku, ono, sve se slaže.”, nizao je  Leon, dok je Ines, jer joj je već na početku sve bio nacrtao, pokušavala samoj sebi prikriti zamornu predvidljivost završnog ishoda te priče. Nije ga prekidala iz straha da ga ne povrijedi, a bilo joj je i simpatično što se on, jadničak njen mali, toliko dao u to da joj sve to opiše. Da je Leon znao koja je njena prava motivacija da ga do kraja sasluša/iščita iskočio bi iz vlastite kože – naime volio je vjerovati da joj je uvijek beskrajno zabavan i duhovit. Nju nasmijati bio je za njega vrhunaravni užitak, znatno veći od onog kojeg mu pruža iznošenje samog, potencijalno komičnog, sadržaja. Ujedno je negdje u dubini, daleko od svjesnog suočavanja s time, predosjećao da se zbog toga nikada neće  proslaviti. Pogonila ga je isključivo slava, a znatno manje uživanje u sadržaju koji bi do nje eventualno mogao dovesti. Trebala mu je publika, nastup za samog sebe nije dolazio u obzir.

„Buljim u njega, dozivam ga, gotovo telepatski, da i on mene pogleda. Jurica, Jurica, to sam ja Leon, frend iz srednjoškolske klupe, zašto me ne pogledaš? Ništa, lik je zadubljen u dijete, ne ferma me pet posto. Kako se meni upalilo zeleno, a on je još na crvenom, hodam zebrom i već sam mu na pet metara. Sve u meni viče Jurica!, Jurica!, ali…šutim. Na dva metra mi je, okreće glavu od mene u smjeru žene. Ajme zašto okrećeš glavu od mene, to sam ja Leon. I sad, a pazi bili smo si fakat dobri u srednjoj školi, odlučim da mu se neću obratit nego ga rukom klepnut po guzici, onak prijateljski. Pljas! odalamim ja Juricu u guzicu! On se okreće, očito neugodno iznenađen, i ja tad shvatim  da Jurica nije Jurica. Ajme šta sad. Stojim ko tutlek pred likom kojeg ne poznam i kojem sam upravo izjavio ljubav na malo čudan način. On i žena gledaju me, ma ne, ne, nisam im mogao ni pogledati u oči da provjerim kako me to gledaju…e htio sam samo propast u zemlju od srama (tu mu se nije svidjelo što je, umjesto da osmisli nešto originalnije, iskoristio tu već izlizanu frazu). Samo sam nastavio brzim korakom dalje, bez okretanja, što dalje od Jurice koji nije Jurica. E užas i sad se crvenim kad se sjetim, kakva bruka!“

Ines je samo čitala i čitala i tu i tamo iz pristojnosti ubacivala pokojeg smajlića. Leona je svaki od njih samo dodatno sokolio i hrabrio jer je u njima vidio znak da će sve završiti njenim urnebesnim smijehom i odobravanjem. Kad je konačno ispljunuo sve ono što je, na njegovu nesreću, za strogo racionalnu Ines, bilo više no očito da će se dogoditi, napisala mu je:

„Lol. E btw, znaš kaj bi jedino bilo još gore da si napravio?

„Ne, kaj?“,  s malim vremenskim odmakom snuždeno je upitao Leon, razočaran što za tim lol-om nije uslijedila i očekivana poplava smajlića kojima od smijeha suze frcaju na oči.

„Da si mu rekao: “Sry, nisam vidio da si sa ženom“, bubne Ines, a ta njena opaska koja jasno i duhovito aludira na pederluk, ta jedna grudica koja je deset puta smješnija od sve te njegove lavine, ubila ga je u pojam. Nije moguće da je duhovitija od mene, nije moguće, utrljavao si je sol u ranu. Kako se ja tog nisam sjetio, kako se ja tog nisam sjetio, bulaznio je dok je, da prikrije svoje stvarno raspoloženje, u whatsup-ovu aplikaciju štancao smijehom raspomamljene smajliće. Da je kojim slučajem bio iskren i da kojim slučajem takvi postoje naredao bi joj smajliće sa kiselim smiješkom…

Objava FRIK IZ KVARTA Fatamorgana pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.