Zvuk bušilice drma zidove. Žbuka se još drži, al do kad će – ne znamo. Vidno iznerviran zaglušujućom bukom zaurlam: “Dobro šta je ovo?!” Ni ne trepnuvši, kolega mi, tipkajući nešto po tastaturi, dobaci: “Aj ne drami, to je jedino bušenje koje ćeš dobiti za Valentinovo.”
Nakon što je navedeni status dobio “500 000” lajkova na fejsu friško bivša ljubavnica, moguće malo i ljubomorna na moju “belosvetsku slavu”, napisala mi je u inbox. “Moje današnje bušenje će biti one druge prirode beeelj.”
Ajme čime da je odalamim, čime?! – zvjerinjam po uredu u potrazi za prvim tupim, a može i oštrim predmetom, a onda se sjetim da mi je na chatu nažalost van dometa ruke. Analizirajući tri do četiri moguća odgovora, sva bijesna i s okružena munjama i kosturskim glavama, odlučio sam se za ignore. 1 minuta…2 minute…3 minute…ma zajebi reko, čir mi na želudac izbija, bubuljica već prodire kroz čelo – izgledam ko jednorog. “Neopisivo sam ti zahvalan što si to podijelila sa mnom.”
“Ja bar ciljano šaljem poruku onom koga ide, a ne ko ti – indirektno prek walla. Kao ispast će dobra fora, a ti frajer koji je toliki frajer da iz sebe namjerno radi papka. Joj kako si proziran. Joj koji klišej. Fuj. Nemaš mi muda poslat poruku da bi me prasnuo danas, jelda?”, provocirala je, i to prilično uspješno i dalje.
“A koji se ti kur.. svađaš sa mnom? Odi tom svom. Šta se uopće meni javljaš? To mi je znak da si ti papak otvorit karte”
“Joj daj ubij se, jadniče. Ništa ti ne razumiješ.”
Znak se odzelenio. Bijesno je napustila chat. Ostale su u meni tone neizgovorenih stvari kojima sam htio vratiti kod nje zauvijek izgubljeni ugled. Ljubavne zavrzlame su uvijek tako prokleto nedorečene, a žene varljive i nestalne poput mora. Čas si u njihovim očima car, a već sljedeći trenutak najveći homo papakens koji je ikad hodao zemljom.
“Majsec, kaj se ne javljaš? Imam jedno pitanjce.”, dočekalo me pitanje jedne kolegice na službenom mailu.
Poniženom, valjda mi je trebalo nešto da mi malo povrati samopouzdanje. Šarmantno i samouvjereno, onak kao da me apsolutno zaboli što ona o tome misli, jer jedino se tak sa ženama i može računati na nešto, javljam joj se prek telefona:
“Sry bejbe, već imam dogovor za večeras. Znam da sam ti jako zgodan, al idem u kino s nekim.”, zaigrao sam ko veliki. Ona se mazno nacerila, ali i elegantno zadržala distancu, baš onak damski, kak i treba da mužjak nastavi s igrom: “Hi joj kak sve neću čut, o bože hihihi.”, ipak joj se omaknuo iskreni smiješak.
“E al ak oćeš, sutra sam slobodan, možemo na novootvoreni bazen. Aj pošalji mi par svojih fotki u bikiniju – ono da odaberem boju, niš perverzno, ne.”,  ide me da me ne može ić bolje.
“Aaa Majsec, da da naravno – poslat ću ti odmah. E ajde moram ić, javi se Boženi da organiziramo cugu jedan dan.” To je to, mislim si, nedavno je prekinula s dečkom i siguran sam da će joj dobro doć mangup poput mene jer joj je cmoljenja već sigurno dosta. Eh da samo zna koliko ja cmoljim za nekim drugima, ne bi cugu spomenula nikad, mislim si…
…”Ljubav, to je samo odabir kaputa”, pjeva Momir Oljača u Faustopojkama, jednom od najboljih kantautorskih albuma ikad na ovim prostorima. Kad sam to prvi put čuo nisam se htio složiti s tim, htjedući da one neke posebne zauvijek zadrže tu posebnost, iako je nešto iznutra znalo da bi čovjek lako mogao biti u pravu…Hm…no je li se i on to možda samo naivno tješio?