U noćnoj šetnji obilaznicom kraj autoceste
Mimoilazim se sa znojnim trkačima
Što svako malo bulje u satove da provjere prolazno vrijeme
U pripijenim ronilačkim odijelama – valjda jer se kupaju u znoju
I biciklistima kamikazama što brzo voze bez svjetala
Ali kako im zamjeriti kad se i sam, ako ne računam sjaj u oku, krećem neosvjetljen
Možda u tom i je avantura, da se otkrijemo u zadnji čas
Kad više nema vremena za pogrešku u odabiru strane za izbjegavanje sudara
Neki gospodin se vozi, okićen ko božićna jelka
Kao siguran dionik prometa ne uklapa se u ovu avanturu nevidljivih noćnih rekreativaca.
Stari čiča lijeno gura svoj zahrđali pony i uvlači dim u pluća
Tako požudno kao da je kisik u njegovom životu više iznimka nego pravilo
Motori autiju huče u daljini, voze svoje gazde kući s posla.
Što su mi bliže dvije mlade šetačice postupno stišavaju svoje glasove
Srame se da ih čujem.
Suicidalni motorist probija zvučni zid
Nosi ga najava proljeća u zraku, još sramežljiva, ali prisutna.
Horizont brzinski mijenja boje, poput masnice na licu nebeskog diva
Po sredini mu dva neonski plava jezera koja samo što se ne izliju na zemlju.
Grad polako tone u mrak
Moje tijelo se čisti kretanjem
Misli se smiruju, misli nestaju, smirujem se
Upijajući svu raskoš noći
Moram češće na obilaznicu pješke…