Da odmah rasčistimo – pisac Jan Opran uopće ne postoji, a samim time ni njegova knjiga “Put u središte beskraja”, no ne treba sad cjepidlačiti oko nebitnog jer kvaliteta ovog djela u najmanju ruku zaslužuje kritički osvrt. Jedini manji problem kod pisanja ovakvih recenzija je taj što osim same recenzije moraš barem okvirno osmisliti i sadržaj na kojeg se referira, no, srećom, izdavač mi toliko masno plaća za to da bih stvarno bio lud da onda osim pisca ne izmislim još i okvirni sadržaj njegove knjige. A sadržaj je, vjerujte, fenomenalan. Fenomenalan!
“Pa koji to izdavač, jadna li mu majka, i s kojim motivom, plaća recenzije nepostojećih pisaca i njihovih fikcija koje ne postoje van fikcije onog, to jest tebe koji o njima pišeš?, pitate se, naravno, jer vam se čitava situacija doima suludom. Čini se da je došlo doba kad hrvati u tolikoj mjeri više ne čitaju da je izdavačima gotovo svejedno pišu li se recenzije za postojeće ili nepostojeće pisce – ionako nitko neće ni primijetiti razliku. Važno im je još samo sa se njihovo ime pojavi u medijima jer istraživanja pokazuju da onda bolje ide prodaja Kuharica.

Knjiga “Put u središte beskraja” je toliko remek djelo da se u usporedbi s njim većina onog što smo dosad običavali nazivati književnim remek djelima, doima poput remek nedjela. Jan Opran  zašao je tamo kamo ljudsko pero još nije kročilo. Nejednom je na odsjeku komparatistike zabilježen slučaj da su mlade studentice padale u nesvijest od ljepote i zarona u neslućene dubine kakve im je samo Jan mogao pružiti. Simultani prevodioc najzagonetnijih uzroka ljudskih postupaka, zavirivač u nezavirljivo, otkopavač neotkopljivog, nepokolebljivi penetrator u najnepristupačnije dijelove ljudske psihe što poput dikobrazovog šupka priječe da se u njih prodre. Svojim je novim djelom odlučio zgrabiti život za gušu, dobrano ga protresti i smjerno pokupiti sve što pritom s njega padne, kao da je drvo lješnjaka, a on div što ga trese zavirujući u jezgro ploda naoštrenim očnjakom svojeg spoznajnog aparata. Da, ovaj je pisac odlučio pogledati životu u oči i ne skretati pogled ma što ovaj pred njega postavio. Nikakve posrane gaće s tragom krvi njega nisu mogle ustrašiti. Svojim do kraja izbrušenim stilom brisao je uvijek preteću granicu, pače kanjon što rastvorenih usta zjapi između suštine onog što se opisuje i onog što je opisivanje iznijelo na papir. Nikada se nijedan čovjek nije toliko udaljio od samog sebe, bez uzice, bez sigurnosnog bacanja kamenčića koji bi mu pomogli pri povratku, otisnuvši se tako daleko u prirodu onog drugotnog da je pritom postajao to drugo, dok su tragovi onog što je on sam blijedjeli poput zadnjih tragova snijega na prejakom suncu. A tek dijalozi. Janovi likovi pričaju barem dvaput prirodnije od likova iz vaše najbliže kvartovske birtije pa će se odsad ova knjiga dijeliti svima koji u svojoj prirodnosti žele biti još prirodniji. A te stilske bravure kojih se ne bi posramili ni najvrhunskiji baletni dueti, ti pjesnički momenti iz kojih se cijedio metafizički nektar, istovremeno tako raskošno ezoteričan a opet tako sasvim razumljiv, što rijetko kojem majstoru polazi za perom. Da, dragi čitaoci, Jan Opran svojim je novim djelom prikazao život stvarniji od života samog pa možemo reći kako će se odsad stvarnoća života mjeriti po ovom djelu, a ne obratno kako je inače slučaj. Kakve li gozbe i za ona najinstančanija čitateljska nepca!
P.M.S. (post Majsecov scriptum) Da kojim slučajem ova knjiga doista postoji isplatilo bi ju se pročitati.