Nedjelja je. 9 ujutro. Glad – pozamašna. U frižideru ništa zanimljivo ili barem ništa što već nisam zadnjih 5 dana gurao u čvalje. Sjetim se pekare iza ugla. Po tepihu i fotelji berem kovanice od 2 i 5 kuna – bit će za doručak i kavu, možda i Nescafe. Raspoložen sam, čak štoviše, jako dobro se osjećam što i nije baš uobičajeno za moja subotnja jutra. Nisam, čudna mi čuda, zalomio sinoć pa sam lišen razornog učinka mamurluka dok razmišljam “ća bi moga izist”.
S Pajotićem sam dogovorio jutarnji brzohodački pohod oko grada. Požurujem ga preko mobitela jer me nervira što je još sanjiv, a ja nabrijan na tjelovježbu. “Čekaj Majotiću, moram nešto pojest i obuć se.” “Ma što ćeš se oblačit, idemo goli, šta. Gole budale hodajuće”, igram se inicijalima Great british hooligan-sa (valjda se tako piše). Odlučim ga čekat u bircu, no prije toga, pogađate, pekara.
Gužva je osrednja. Zadnji sam u redu. Opojni miris tjera slinu na usta. Proučavam ponudu friško spravljenih slasnih tjestastih specijaliteta. Imam par favorita i vjerojatno ću se odlučiti u zadnji čas – kad će već biti zbilja glupo, a i neukusno spram onih što će čekati iza mene da se predugo nećkam. Prevelika mogućnost izbora smanjuje brzinu odabira, to je vjerojatno i znanstveno dokazano.
Ulazi neka babuskara. Poput kakvog ragbijaškog kljuseta razgrće sve oko sebe da izbliza pogleda što ima u izlogu. Na njoj bicepsi ko u Tyson-a. Da ti ta zvekne šamar – padaš u prvoj rundi. Pa ti negoduj! Za njom ide njena poznanica – ništa manja od ove. Ne znam kako su izgledale u mladosti, ali ne mogu čak ni zamisliti da su bile kandidatkinje za nošenje linije Victoria secret.
Između njih generalski se kotrlja unuče, malo gojazno čudovište, nije mi do struka, al’ nema puno manje kila od mene. Prva baba mi se nabija odozada – dahćući mi astmatično za vratom. Izgleda da joj smetam. Nalukava se nervozno preko mog ramena, kao da mrzi što ću prije nje ugrabiti pekarski plijen. Priča s ovom svojom Tyson-icom number 2 kao da su svjetske prvakinje u (pre)poznavanju kvalitete pekarskih proizvoda. I to nadmeno, autoritativno, da ih svi čuju i posrame se zbog svojeg inferiornog znanja u tom području od presudne važnosti za čovječanstvo u cjelini. Maše rukama s kojih debela koža visi ko žele, ventilira me dok žučno objašnjava kako u pecivu sa hrenovkom sir obično nije dovoljno istopljen i da bu ih danas “pošpotala ak bu tak ponovno.” Prodavačica ju odmjeri pogledom: “Nosi se stara vještice”, ali to, očekivano, zadrži za sebe.
Viču, prepiru se jel bolje ujutro il navečer zviznut masni burek, mi smo za njih nepostojeći, mali usrani, nebitni, amaterčići koji bi ih, da je pravde na ovom svijetu, trebali propustiti da prije reda naruče i pritom nas nauče kako i u kojim količinama i kombinacijama najbolje izabrati čime omastiti brk. Čekam samo da nam podjele blokiće da zapisujemo njihove bilješke. Druga baba probila se i paralelno s ovom stoji, šire su od nogometnog živog zida, napalila se na šunka sir opciju i bez pardona mi zalijeva vrat slinom kao da sam sila nečista.
Već kad sam se usudio (kao da sam ja to birao) biti ispred nje – da mi zagorča život.
Mali okrugli dođe do staklenog pulta s proizvodima i glasno zaciči od uzbuđenja – nešto između smrtno ranjene hijene i ratnički raspoloženog Bruce Lee-a. (dok ovo pišem pitam Pajotića što mi se pridružio na kavi jel dobar opis – može li zamisliti kakvo je to cičanje bilo?  – “Mogu Majotiću, da ne mogu rekao bih ti – ne sekiraj se”)
Mali okruglica prebacuje nogu preko postolja za vrećice i namjesti ruke u kung fu položaj. Aha, sad mi je jasno – on je oružje ovih babuskara da ipak prije mene dođu do narudžbe. Nekontrolirano se zaleti ulijevo i umalo ruši ženu koja u najlonsku vrećicu posprema croasan s čokoladom. Babuskare odozada s odobravanjem pozdravljaju njegov potez uklanjanja mrske konkurencije što se drznula odnijeti kući plijen prije njih. Dobro da nisu ocjene digle ko žiri na nekom retardiranom tv natjecanju. Naizmjenično ga dragaju po kosici i tepaju mu. Sad sam valjda ja na redu. Mali me pomno odmjerava ispod oka. Misli nešto u stilu: “Ova pekara je premala za nas dvojicu.” Nakreće glavu. Valjda smišlja kako da me sruši no očit nesrazmjer u visini nagna ga na oklijevanje. Prevelik sam za njega, “konta”. Ali ništa ga ne može zaustaviti. Skače na postolje i ko da je na sjevernoj maksimirskoj tribini navijački zakriči: “Burek, burek, burek!!!” Nevjerojatno koliko me nervira što se poput svojih “odgojiteljica” ponaša kao da ni ja ni itko drugi od mušterija tamo ne postoji. Neizbježno je da se čovjek katkada zbog agresivnih idiota mora osjećati poput idiota jer se odlučio pristojno čekati na svoj red. Izbjegavam da nam se pogledi sretnu jer mi je ipak bed bjesnim pogledom streljati malog balavca. Prodavačica se smješka, ali kiselije od kupusa kojeg moja baka sprema za zimnicu. Primila bi ga najradije za šiju, ali kako, mini Godzila teži ko 5 kunića. U glavi već slažem scenarij kako ću odreagirati ako prodavačica popusti pod pritiskom i posluži malog prije mene. Srećom to se ne dogodi jer bi mi živci bili na priličnoj kušnji da se ne izurlam na te ljude.
Baba je sad već apsolutno na meni i po meni. Drhti, trese se, laserski prati što naručujem, analizira jesam li se možda zajebo po njenim vele stručnim kriterijima uloženog i dobivenog. Mali je sav zajapuren, eksplodirat će: “Baka ipak ću lisnato s hrenovkom. Neću burek!” “Ne može to, bolji ti je burek. Od njeg buš narasel” (kao da je moguće da to derište još naraste)
“Mmmaaaaammaaaa!” mali udari neutješno u plač, cijepa svima bubnjiće i guta suze kad već ne smije lisnato s hrenovkon. Drama neviđenih razmjera.
Bilo bi mi ga žao u nekim drugim okolnostima, ali ovako se samo sadistički naslađujem i hvalim instantnu učinkovitost karme. Prodavačica me pozdravlja, obavio sam sve, treba izaći, ali ne mogu, tako mi je lijepo gledati tog malog (budućeg) nasilnika kako se pati i frustraciju babuskara koje ga, umjesto da konačno pokažu svu raskoš svog odabiračkog talenta i zasjaje u onom u čemu smatraju da su nezamjenjive i bitne, bezuspješno pokušavaju utišati . Ko što rekoh, bilo je u tom neke kozmičke pravde. Bio sam opet dobro raspoložen…

Objava FRIK IZ KVARTA Baba Tyson, unuk Godzilla i mala pekara pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.