Ili BG taxi nije tako jeftin kako se priča?

Subota je oko 14:30. Izlazeći iz polupraznog busa nisam još nogom ni dotakao beogradsko tlo, a neki sredovječni lik poduzetno peca mušterije za svoj taxi. Momak kojem se prvome obratio ne treba vožnju. “Može, meni treba”, dobacim mu, sretan što sam brzinski riješio prijevoz do apartmana. Naravno, ovaj ke odmah je ukapiro odakle sam. Priča mi kako mu je žena iz Vodica.
“A znači upoznali ste je na moru?”
Nismo, mi smo ti oboje strašni sportisti.”
“A koji sport?”
“Ja sam hrvač, a ona se bavi umjetničkim klizanjem.” Pokušavam dokučiti koja bi to vrst sportske manifestacije mogla obuhvatiti ova dva sporta – možda umjetničko hrvanje na klizavom terenu? Jedino nekakva olimpijada? Ali zašto bi bivši vrhunski hrvač morao zarađivati za život vožnjom taxija – hm…u biti – ajde čak i ima smisla – hrvanje nije neki super plaćeni sport. Ali žena iz Vodica da se bavi umjetničkim klizanjem – gdje je ta trenirala? Ne sjećam se kad je more zadnji put bilo smrznuto, a bogami ni slapova Krke se ne sjećam u snježnom izdanju. Sumnjam i da u hladnjačama najveće Šibenske ribarnice imaju uvjete za tako nešto. Čovječe pa ta je njena sportska priča egzotičnija i od one legendarne Jamajkanske bob ekipe.
“Znači kad ste na moru imate gdje biti?”, pitam da razgovor ne izgubi na flowu. Zatekne ga moje pitanje, kao da je htio o nečem drugom.
“Da, ali tamo dolje, ne vole ove šta dolaze iz Beograda. Jednom su mi razbili sve retrovizore”, pokazuje na čitav retrovizor kao da ovaj negdje na sebi nosi podsjetnik na vrijeme kad je bio razbijen. “Drugi put”, nastavi jadikovku, “naručim u jednom baru kafu, a konobar mi reče “Ovdje poslužujemo samo kavu. Ama reko ima da mi doneseš kafu, imam pravo da ju naručim na sto svetskih jezika. Zovi gazdu. Gazda dođe i zvizne mu takvu šamarčinu da su mu se prsti poznali na licu. Odonda smo najbolji prijatelji.” Malo zastane pa osjetih potrebu da nešto utješno kažem: “Ha da, znate, svagdje nažalost ima kretena.” Htio sam još dodati: “Sigurno i kod vas”, ali ipak prešutim taj dio.
“Da, al”, kao da mi je čitao misli “ovdje nema ničeg da se plašiš, ovdje će te lijepo primiti, bit će ti mnogo lepo, videt ćeš.” Priča dalje o tome kako su ovdje puno manje zadojeni time gde si bio 91 i tako to, pa malo o tome kako su Dalmatinke jako lijepe. “Ali vidim ti si dobar u glavi”
“Počnem srati o tome kako se nacionalizmom kite samo debili i ništarije koji nemaju čime drugime svraćati pažnju na sebe, a on se vraća na Dalmaciju: “E al na more se ne isplati nego otići na 2 meseca. Al kako – deca oće na jahtu, imamo manju jahtu i par dana što sam ih malo izveo 800 eura gorivo.” Računam kolko taxi vožnji mora obaviti da malo na jahti provoza dečicu.
“Ne, ne, ne idem svake godine na more… Staje pored moje ulice – Simine i kaže: “Evo tu si, sad samo niz ulicu.” Sretan što je trajalo kraće od očekivanog s optimizmom pogledam taximetar. 1871! Čekaj možda je 187.1 dinar. Ali ne! Ovaj stvarno izgovara tisuću osamsto…Sjetim se kako sam mu priznao da sam prvi put u Beogradu od djetinjstva. Ali jebemu, bio sam u Novom Sadu, vozio se duže od ovog i platio 45 puta manje. Tu mi se sve otvara, rastvara, postaje više no jasno. Sigurno ima već automatiziranu spiku za sve nadobludne jumfere iz Zagreba za koje nanjuši da neće dovoljno brzo nanjušiti da je 1800 dinara prevelik ceh. Jebemu toliko sam skoro platio bus do BG koji me je vozio dobrih 5 i po sati! Ali sve što je iz mene izašlo bilo je: “1900, u redu je” Glupo je kad si hrvat, hrvat se sa srpskim hrvačem u centru Beograda. Eto, mislim si, platio sam mu za one proklete ustaše što su mu demolirale retrovizor.
‘”E i znaš da”, govori dok mi pomaže izvući gitaru iz gepeka “naša politika se odrekla četnika – nema ih – oni ne postoje.”
“Jebiga, lako za mene koji nije opterećen tim stvarima, ali reci to nekom kome su četnici srušili kuću”, dakako opet to ne izgovaram naglas. Mislim si, čemu uopće razgovor o tome – pa nema valjda sa svakim hrvatom koji mu uđe u auto običaj pričati o ratu i tim, nadam se, davno prošlim sranjima. Dakle, taj rat uvijek ostaje negdje u pozadini svih nas, pritajen žubori, nismo ga svjesni dok nas na njega netko ne podsjeti  ali daj kakva glupost, kog više boli ku… za to, brdo novih klinaca živi svoju novu zbilju – nezagađenu tim sranjem – srećom.
Poslije sam, btw, skužio da se puno više isplati uzeti taxi pink.

Mitovi, mistike, Cane i konobarice
Nakon što sam se čekirao u apartmanu odlučio sam prošetati gradom. Sam samcat dakako jer kako drukčije kad putuješ isključivo sa samim sobom. Nije pretjerano zabavno putovati sam, ali je i dalje puno bolje nego kad si u društvu s krivom osobom.
Napravio sam si fotke mape obližnjih ulica tako da ne moram bacati za sobom kikiriki. Jebiga, što ja seljo beljo iz Velike Gorice znam o čuvenim beogradskim ulicama? Čuo sam za brojna kultna rock mjesta, odgajali su me i još me odgajaju brojni ovdašnji bendovi i filmovi i zato je taj BG svijet za mene gotovo mitski, obavijen maglenim plaštom mistike koja ulijeva strahopoštovanje. Još kad sam kasnije na fasadi jedne zgrade ugledao grafit Caneta iz Partibrejkersa, majke mi mile zastao sam i poklonio se poput vjernika u nenadanom susretu s Papom.
Koraci su me spontano nosili jednom lijepom uskom uličicom. Primijetio sam odmah da se ovdje osjećam znatno manje (o)sam(ljen) nego pri dolasku u Lovran; krajem prošle godine kad sam tamo u jednom hotelu dovršavao rukopis druge knjige. Da li je ipak veličina grada bitna da ti se duša ne osjeća stješnjena i sitna, da nisi osamljen iako si sam? A Beograd je čudesno velik grad. Čim uđeš u njega ta te džungla od asfalta naprosto guta i uvlači u svoje ždrijelo. Znam, čudno je to nekome tko je navikao na takvu životnu sredinu. Meni treba neko vrijeme da se naviknem da je moj već naviknuti otvoreni horizont ovdje sa svih strana odsječen visokim krovovima. Skrenuo sam instinktivno lijevo (kao da me nešto vodilo tamo) i paf, bingo, za samo tri minute hoda evo ti mjesta zvanog “Bluz i pivo”, ne mogu vjerovat da sam (uopće ga ne tražeći jer dezorijentiran kakav jesam mislio sam da je u drugom smjeru) već nabasao na mjesto gdje sutra sviram na kantautorskom festivalu Autorama. U tom simpatičnom dvorištu su i dvorana Elektro pionir, food porn, zgaženi golub, šarmantno razoružavajući natpis “you can’t buy happiness but you can buy beer here” i još par mjesta kojima sam, jebiga, zaboravio ime. Na karti se, što i nije čest slučaj, sve činilo znatno dalje no što jest. Kakvo olakšanje, sutra neću morati tražiti put – toliko je blizu da se čak ni ja ne mogu izgubiti (da se bavim orijentacijskim trčanjem zbog mene bi se prozvalo dezorijentacijskim). Da proslavim to otkriće naručujem si piće – zabavljam se rimom dok sjedim i pišem prve retke dnevnika posvećene taxistu ‘rvaču. Kad sam konobarici ostavio napojnicu od 100 dinara pogledala me pogledom: “Momak jesi siguran?” Tu mi je ipak sinula ta određena razlika u životnom standardu o kojoj su mi pričali, a koju će sutradan priznanjem da radi čak 3 posla, potvrditi i jedan kolega kantautor, oženjen i s dvoje djece. Dakle, sa svojim srednja žalost primanjima ovdje bi živio ko car. Srbijo bajna ne idi u EU i do kraja života, kad god naletim – plaćam pive svojim kolegama – tako će naime biti sutra. Svi za mojim stolom viču, protestiraju jer drže me ko kap vode na dlanu – valjda sam im egzotičan kao jedini pristigli iz Hrvatske. Opet, nisu pritom odveć žustri jer nikome nije mrsko da ga se počasti: “Nemoj Zlaja ti da plaćaš, mi ćemo!”, ali kako da se bore protiv mog argumenta da u Hrvatskoj nemam gdje trošiti dinare, a još manje ih imam gdje zamijeniti za kune. Teku grlima zlatni potoci Nikšićkog, Zaječarskog i točene Bip koje je nažalost brzo ponestalo…
…Dokono slušam konobaricu kako opisuje neku nedavnu svirku: “E to ste trebali da vidite. Jedan saxofonista svira jednu pjesmu, a drugi drugu, istovremeno za vreme nastupa. Još se pritom svađaju na stejđu koju će od te dve da sviraju i nijedan da popusti. Imali smo 2 koncerta u isto vreme. Deca neka luda tu iz neke garaže – ne moš da ih urazumiš, nikako – razbežalo nam mušterije.”
“Tako mlada a već lopov”, kaže joj neki lik u prolazu, al mala je spremna: “Pa čoeče da sam lopov pa ne bi se zaposlila ovdje.”…
Sve je tako prokleto prekratko kad god dođem u Srbiju, taman počnem da ju osjećam i onda moram otići. A zašto moram? Što bi se dogodilo da ne odem? Svijet bi stao? Bi kurac.
Broj žena u centru koje sam sreo u nekih sat vremena šetnje, a za kojima se ne bi isplatilo okrenuti, mogao bih izbrojati na prste jedne ruke. Mnogo l(ij)epe žene, nema šta. Još kad čujem taj naglasak koji mi je tako mnogo sexy, ajme…teško se koncentrirati. Jedna nasred gustog prometa zaustavlja auto uz škripu kočnica da bi nekoj svojoj drugarici na pločniku viknula: “Jao što si mi lepa, lepša no ikad”. Nitko joj ne trubi zbog toga. Ok, dozvoljavam da je moje poznavanje ondašnjih prilika prilično šturo i površno no u 3 dana koliko sam tamo proveo ovakvih primjera nenadrkanosti, lijepih manira, ugodne vibre, uzajamne podrške, bodrenja i suradnje bez fige zavisti u džepu bit će mnogo. Odgovorno tvrdim, bar po onom što sam doživio – i koliko god to možda bilo pod staklenim zvonom muzičara koji su ipak jedna posebna kasta, da ovdje vlada jedna znatno zdravija, opuštenija, neopterećenija i manje iskomleksirana društvena atmosfera nego što je slučaj tu kod nas. Da, dragi moji, država naših prvih susjeda, unatoč nešto nižem standardu djeluje kao kulturnija, gospodskija i ako baš hoćete, belosvetskija sredina. Ne želim naravno ići u kič – uvijek postoji i druga strana medalje – Aleksandar N. mi priča o protestima i o tome kako je sloboda medija u zadnje vrijeme mrtvo slovo na papiru – ali ovdje govorim o nekim odnosima i perspektivama van one vazda toksične i (pre)često kataklizmičke političke…

Restoran
…Jebote, ovi Srbi stvarno znaju kako se jede, porcija miješanog mesa u restoranu “Zlatni bokal” je tolika da čak ni meni izgladnjelom ne polazi za želucem pojesti sve. Ko ne pojede sve mora da pere sudovs, zajebava me konobar zbog kojeg imam osjećaj kao da jedem u društvu. Oko mene sve neki strani parovi, pred njima tanjuri prepuni domaćih specijaliteta, a oni samo gutaju jedni drugima sline. Ha neka im, dok se oni zaljubljeno žvaljakaju i cmokaju ja mljašćem ko zadnja seljačina – briga me, ne čuju me jer su u svojim ružičastim dimenzijama. Prolazi neka toliko sisata srpkinja – izgleda ko pevaljka. Staje mi krvotok dok joj hipnotisano buljim u iskvarcane veledojke. Nabildani ćelavac pored nje gleda me mrko. Parče puretine mi nekontrolisano sklizne u dušnik. Davim se, konobar vidi da sam crven beli plavi, stišće mi Hajmlihov hvat i ja ispljunem meso ravno pevaljki u dekolte. Ispričavam se dok joj mrki mrko vadi to iz sisa i kaže mi: “To je jedino što ćeš joj ikad ispalit u sise”. Nakon toga mi je ispalio jedan direkt u usta. Srećom taman sam bio pojeo jer mi je broj bjelokosnih kandidata za žvakanje hrane bio desetkovan.
Dobro ovo sam izmislio, al baš bi bila dobra scena zar ne?..
..Stari boem sjedi preko puta mene, čita novine. Ja, boem novog kova, zurim u mobitel. Biti stari boem zdravije je za oči. Ljudi se ljube i na ulici, čovječe kako to daleka uprizorenja iz prošlosti priziva. Javno izmjenjivanje nježnosti nije u modi, dakle moda je sranje, moda su laži, ne želim prema modi biti blaži…
…Kinezi grizničavo fotkaju svaki kutak grada. To je bar svagdje isto. Neugodno mi je to i gledati, a kamoli kopirati. Čemu, što je s osjećajem koji ostaje, ne može li uspomena momenta opstati i bez fotke koja će na njeg negdje, možda i zauvijek odbačena, podsjećati? Ne želim biti prokleti turist. Pa balkanac sam pobogu, na drugom dijelu balkana, možda za nezanemarivu nijansu balkanskijem od mog balkana, ali ipak pa o čem pričamo, mi smo jedno te isti narod, jedno. Uostalom o tome i neki od modernih historičara kontroverznih stremljenja, kakvih sam oduvijek bio pristalica, govore.

Svako doba ima neke svoje junake
Zgusnutost grada, supijanost nakon ne znam koliko birtija u koje sam morao zaviriti i udahnuti vibru, dok slušam ljude kao da sam teleportiran u neki srpski film – keve mi; grandioznost koja pomalo sužuje grudi pred spavanje zbog spoznaje da nisam obišao ni jednu stotinu grada. Ono što me najviše veseli je da ću sutra pričati s ljudima, a da to neće biti samo dobar dan, hvala i prijatno. Prožet sam i nekim znakovljem koje mi daje nadu da nije uzaludno sanjariti da ću ostaviti dobar dojam na konkursu kantautora. Iako to nećeš nikome (pa ni samome sebi) na glas reći jer em nije pristojno em ne želiš gutat posljedice svoje nadobudnosti kad najvjerojatnije ne pobjediš, mota ti se svejedno po glavi i gnjavi, smara te pomisao na pobjedu. Da to odmah riješimo – mnogi autori su me zbilja ugodno iznenadili i s užitkom sam ih slušao iako su na momente dinamika i čokoladni mikrokozmos našeg stola oduzimali fokus sa službenog dijela događanja. Pobijedila je mlada kantautorica Natalija Rajković, a drugu nagradu ponio je čovjek s kojim sam odpočetka upao u neku ludu kemiju (i koji je inzistirao da svira na mojoj gitari pa kad već nisam ja barem je gitara okusila slast pobjede) – veličanstveni “luđak” Aleksandar 1. Morao sam ga tako okrstiti jer, jebiga bio je još jedan Aleksandar za stolom, Aleksandra i momak kojem se ćale zove Aleksandar. “Pa jebote jesam ja u Aleksandriji ili u Beogradu?” Smiju se. Pričamo o svemu i sve uvijek završi na onom klasiku – tko nas bre zavadi. Već sam navikao, ali jedva čekam da se kotač tematika okrene…
…”E jel znaš možda Ivu Horvat iz Zagreba?”, pita me Aleksandar 1. Najluđi.
“Jok, zašto?”
“Pa bili smo neko vreme skupa, baš sam bio mnogo zaljubljen u nju. Iz Zagreba je, studirala je tu.”
“Ahaa, Ivu Horvat, pa što ne kažeš, znam ju kako ne. I ja sam bio s njom, al nisam bio zaljubljen samo smo se tucali.” Aleksandar me gleda u nevjerici pa odlučim krajnjim pretjerivanjem dati mu do znanja da se zajebavam.
“Svi su bili s Ivom Horvat!”
Stol pada od smijeha, Aleksandar me grli i tepa mi: “Jao druže moraš da dođeš do mene, znači svečano ti obećajem da ću glavu da ti odsečem ako mi se ne javiš kad sledeći put dođeš u Srbiju.”…
Ne znam kako da to kažem ali nisam ovakvu divnu, ničim zagađenu vibru među ljudima već dugo osjetio. Dopuštam da je to dodatno potencirano adrenalinskim iščekivanjem kako će tko proći, i premda neki tvrde da ih je apsolutno briga svi se u dubini nadaju najboljem za sebe, svak sebe voli zamišljati kao najboljeg – tako je to kad imaš ego muzičara – i to je normalno – to je tvoje gorivo, u krajnjoj liniji tvoje pravo. Pokušavam u sebi zatomiti prirodan nagon za što boljim plasmanom. Predosjećam, bit će privremena rupa na duši od nezadovoljenog ega i pripremam se lagano na to.
Kad sam izvukao papirić s brojem 1 – znači otvaram festival Aleksandar 1. dobiva živčani slom. “Ne može bre, ma kako prvi, ne možeš ti prvi, ti moraš da sviraš kasnije – ti si kompozitor, to se odmah čulo na tonskoj. Iskreno je i što pevaš i šta pričaš, nemoj mislit da mi je promaklo.” Nekako ga ipak odgovaram da ne ulazi u rasprave sa žirijem, ispod časti mi je buniti se na redoslijed, a ima i nešto rasterećujuće kad si prvi – barem u mom slučaju. Naime, s obzirom da ne pijem nikad prije nastupa, kad odsviram svoje, više se neću morati kočiti s pivama. Aleksandar svejedno pizdi, ali dolazi mu žena s klincem pa srećom mijenja fazon.
Kad je malo taj za slavom i prestižom pohotni debil u meni utihnuo, mogao sam ponovno nesmetano uživati u tako divnom društvu da je na momente djelovalo baš kao da to sve skupa sanjam. Čovječe zar čovjek stvarno mora otići u Beograd da bi prodisao punim plućima? Je li veličina grada ipak proporcionalna stupnju kozmopolitizma čak i danas kad je svijet globalno selo? Ili sam samo bio pod staklenim zvonom umjetnika koji žive i tavore u nekim meni bliskim promišljanjima i doživljavanjima svijeta pa se sve čini svjetlijim no što stvarno jest? Treba li čovjek ipak biti do određene mjere ostvaren da se u kontekstu svog identiteta ne mora očajnički hvatati za te sramotne slamke poput nacionalizma, pripadnosti navijačkoj skupini i sličnim poluidiotskim stremljenjima…
Inače kad sam već spomenuo navijanje – zamislite vi ovo. Aleksandar 1. mi skroz uživljeno priča kako je za vrijeme finala svjetskog prvenstva u njegovom kvartu svaki drugi balkon na sebi imao razvijenu šahovnicu: “Zlaja bre, ma ceo grad je navijao za vas, da sam ju imao i ja bih ju razvukao.” “Mnogo dobar nogomet ste igrali”, dobacuju i ostali.” Godilo je takvo nešto čuti, ne zbog nogometa, fućka mi se za nogomet, već, ruku na srce – možete li zamisliti da ovdje netko drži na balkonu zastavu Srbije koja upravo igra u finalu?
…Bilo je tu i mesa na prvu, filozofije i hibrida to dvoje, naravno i neizbježne priče o tom koji su nam bendovi dragi, (iako kad se krene enciklopedijski tu se malo povlačim jer nisam erudit – i ne doživljavam muziku kao skupljanje salveta pa sad razmjenjujmo znanje i informacije tko ih ima i zna više) Dakako bilo je tu i neizbježno pitanje – tko je jači – Mladenović ili Štulić…Disao sam kao u svojoj pjesmi “Tvoj život nije tvoj” sve moćnije…
…Kad bi se krenulo o ratu ljubazno i stoički podnio sam taj smor pokušavajući istovremeno aktivno sudjelovati, da ne uvrijedim, ali bez da ikakvom gestom ili rečenicom potaknem na oduživanje te priče.
…Jedna Geopardica, kako sam ju na njenu šarmantnu mješavinu negodovanja i odobravanja, nazvao zbog uzorka najlonki za koje nisam mogao dokučiti jesu li posute leopardovim ili gepardovim šarama. Kakve li samo čudesne duhice iznjedre gradovi – ona pjeva na 44 jezika – svirala je po brodovima, restoranima, klubovima – živi od toga i ima fantastično nježan i umilan glas i čarobne violinske prste kojima prebire po gitari stvarajući magičnu atmosferu after-a na već polupustoj terasi .
Uživam je slušati dok nam u to kasno nedjeljno večer kad Beograd ipak odlazi na spavanje u zamračenom “Bluz i pivo” priča da (citiram ju) ne treba slavu i da su tiha prepoznavanja uz gest razumijevanja i više no blagodatna. Govori o srodnim dušama kao o situaciji kad u nekoj knjizi prepoznaješ svoj trenutni životni pasus. 
Otvoriš tu stranicu, lupe te mahniti fleševi, smrzne te neko tiho, lično priznanje i ne znaš kud bi sa svim tim i samo zatvoriš knjigu, a ona i dalje čuva tvoj nemir…. Kao banka nekih manje nužnih osjećanja čiji račun povremeno provjerimo….
…Odlazeći sutradan iz Beograda kući imao sam osjećaj da odlazim od kuće, od prijatelj(ic)a…

P.M.S. (post Majsecov scriptum) – Nisam namjerno stavljao fotke izvođača jer bilo ih je malo previše za ovaj text – 17, a ne želeći uvrijediti nekog autora možebitnim nepostavljanjem njegove fotke odlučio sam ovdje ne objaviti ni jednu – jer ovo ionako nije izvješće s koncerta – a bilo bi i žešće glupo pisati o koncertu na kojem si i sam nastupio. Fotke slobodno pogledajte na fejs stranici Autorame. Kao Zvonko Kupaonko koji, ko što ime kaže, voli bučati i slikati se po kupaonicama, ne bi bio red da jedan kupaonični selfie nisam okinuo i u “Begešu”. Prijatno.

Objava FRIK IZ KVARTA Beogradski dnevnik pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.