Snježana Dianežević prava je čuvarica kulturne baštine, uzorna žena, domaćica, autohtona, iskrena, jednostavna i komunikativna, lijepog osmjeha, ugodna sugovornica, a uz sve hobije i aktivnosti koje radi i provodi nije ni čudio da ju je svega jedno mjesto dijelilo od titule Najuzornije seoske žene Hrvatske. Snježana je ponijela titulu prve pratilje, no njen životopis otkriva kako je s pravom možemo nazvati najuzornijom ženom Zagrebačke županije i Turopolja.

Grunt Dianežević prepoznatljiv je u Hrvatskoj
Mnogi će je prepoznati po prezimenu, Dianežević. To su vam oni Dianeževići iz Kurilovca koji uređuju prekrasni grunt istog imena, izgrađen od hrasta lužnjaka koji nas vraća u obiteljski grunt iz 19.stoljeća. Osim starih autohtonih objekata; štale, čardaka, svinjca, kokošinjca ili kukuružnjaka tu je i predivno cvijeće i zelenilo za koje je zadužena i o kojima brine upravo Snježana. „Zahtijeva to dosta posla, ali uživam jer sam u prirodi, opuštam se. Tu su cedrovi u obliku konja, javori, borovi i cvjetne rundele i gredice kojima je obuhvaćen cijeli čardak“, pokazuje nam.

Na ovom se imanju godišnje organizira nekoliko tradicionalnih proslava, Turopoljsko Jurjevo, Svadba, ovdje je snimljen film o božićnim običajima „Božić kak’ negda“… Osim toga, Dianeževići su ponosni vlasnici autohtone pasmine konja Hrvatski Posavac s kojim su do sad nastupili i predstavili se na mnogim sajmovima i svečanostima diljem Hrvatske, a nije neobično kako je gospođa Snježana nerijetko bila i prvi ženski kočijaš.

Rakije, zimnica, pekmez, poculica- to je superžena!
Konji su uvijek fino uređeni, ukrašeni narodnim ruhom, starim i više od 100 godina, a tu se uvijek nađe i pokoji domaći specijalitet ili rakijica za one koji sustignu kočiju ili se ukrcaju na kratko putovanje. „Izrađujem domaću višnjevaču, liker od kadulje, marelice, rogača ili oraha, a ove sam godine napravila i liker od latica ruže“, govori nam Snježana te dodaje kako obavezno radi i zimnicu, ajvar te razne vrste pekmeza i džemova od domaćeg voća. Ova super žena ima još aseva u rukavu i super moći. Izrađuje ona i poculice i prekrivke za glavu od narodnog ruha, te čuva narodne nošnje, turopoljske, posavske, a ima još uvijek i svoju nošnju u kojoj se udavala. „Ja volim tu tradiciju i uživam u običajima. Ne živim od toga ali živim za to- za običaje, za duh starine i da ga imamo kome pokazati i ostaviti u nasljeđe“, iskrena je naša sugovornica.

Tradicija, ruho ali i cvijeće njezina su velika strast, pa je tako grunt Dianežević ponosni dobitnik nagrade na Floraartu 2016. za površine do 500 kvadrata, te 2018. prvi u kategoriji iznad 1000 kvadrata. Konje i svadbene zaprege promovirali su u Rijeci, Zagrebu, Đakovu i Vinkovcima te osvojili prvu nagradu na Međunarodnom sajmu u Gudovcu, drugo mjesto na Vinkovačkim jesenima i treće na Đakovačkim vezovima. Nadograđuje Snježana svoje znanje pa tako već treću godinu pohađa tečaj engleskog jezika, aktivna je članica KUD-a Nova Zora iz Donje Lomnice, a odnedavno je i predsjednica Etno udruge Kurilovec gdje je aktivna i kao glumica i interpretatorica. „Rado glumim, čitam pjesme na kajkavskom, a često organiziramo različite kulturne i tradicijske večeri na kojima promoviramo ljepotu tradicije našeg turopoljskog kraja“, govori Snježana. Obitelj Dianežević i ekološki je osviještena, pa tako na Gruntu već odavno recikliraju i odvajaju otpad, te biootpad nose na farmu konja u Kušancu. Želja im je, priznaju Snježana i suprug joj Stjepan, koji joj je velika pomoć i podrška, otvoriti školu jahanja za djecu s posebnim potrebama.

Sudeći po onome što smo od Snježane vidjeli i doživjeli, svakako moramo priznati da u Turopolju imamo jednu Superženu, snažnu, hrabru i odvažnu, a opet blagu , nježnu i radišnu. Ona je i domaćica i kuharica i kočijaš i glumica, uz brigu za starinu, tradiciju, prirodu i ljepotu. Čestitke Snježani i njenoj obitelji, neko joj cvijeće uvijek cvate i miriše, baš kao i kolači i pogače koji su za prste polizati!

Na promociji Najuzornije žene Snježanin stol prepun i vrhunski uređen

Na štandu na kojem je Snježana Dianežević predstavljala sebe i svoje sposobnosti i aktivnosti prilikom izbora Najuzornije seoske žene moglo se naći raznih specijaliteta, finih domaćih kolača, a posebnu pažnju posvetila je vizualnom uređenju štanda. Bilo je tu kurilovečko raspelo, maketa kočije koju vuku Hrvatski posavci, te simboli jeseni poput klipova kukuruza, bundeva, stepka, korita, grovače ili slame. A na stolu, sve ti zazubice rastu od mirisa koji se šire. Promovirali su Turopoljsku kuharicu, a bile su tu pogačice od čvaraka, gibanice od oraha, maka, lješnjaka, domaći fanjki, savijača od maka i jabuka, breskvice, vanilin kiflice, husarski poljupci, zlevanka, gužvara zatim kobase od turopoljske svinje, šunka, čvarci, mast i kruh iz kukuruzne peći.

Objava Snježana Dianežević: „Volim tradiciju i običaje. Ne živim od toga, ali živim- za to!“ pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.