Jurici se oči zakrijesiše ko dva mačja u šumskom mraku. Za nama je već bio sav onaj dio subotnjeg izlaska kojeg će mnogi nazvati najboljim. Red zajebancije, red neobaveznih tema koje izranjaju iz neponovljivog spleena svake pojedine noći, red sanjarenja o budućnosti – što nerealnijeg – to ugodnijeg, te – za čitavo to j – red odmjeravanja novog birtijskog naraštaja ženski. S pozicije procjene kompatibilnosti karaktera, interesa i intelekta – površan (čak slijep), ali zato s pozicije procjene tjelesnih atributa detaljan (čak profesionalan). Dakako sve se to odvija u Dobrom danu – a gdje drugdje? S obzirom da sam tamo toliko odan i redovan gost dozvolite mi ovu malu digresiju vezanu uz sljedeću neugodnost koju sam, sad već davnih ljetnih dana, skrivio sam. Silom prilika bijah primoran sjesti u susjedni Oziris gdje sam se, nošen silnim strahom da će me gazda Dobrog dana – Žac uloviti u toj veleizdaji, neprestano nervozno vrpoljio na stolcu i okretao se ne bi li se uvjerio da me Žac ne vidi preko niske ograde koja dijeli ta dva mjesta, e da bi se na kraju čitave te muke, jer što je sigurno – sigurno je, odlučio poput psa zaleći pod noge svojih sugovornika. Konobar mi je, što je i red za tako vrelih ljetnih dana, donio zdjelicu s vodom koju sam sa zadovoljstvom pohotno palucao. Ipak, unatoč svim mjerama predostrožnosti, gazda Žac se u jednom trenutku nešto naluknuo preko ograde i ugledao me kako ležim na “neprijateljskom” teritoriju. Sav u panici, izbezumljen, sve čega sam se, pseto jedno izdajničko, uspio sjetiti, da prikrijem da sam to ja, bilo je da dvaput glasno zalajem: “Vau! Vau!” Naravno, nije pomoglo pa sam narednih tjedana sa stidom i gotovo ečujno ulazio u DD i plaćao pića namjerno u kamatama samo da kupim nazad ljubav i naklonost voljenog gazde. Ispalo je da to nije bilo potrebno jer da me i on i dalje voli bez obzira što sam zastranio i pio kod drugog – no eto valjda je moralo biti tako da se iskupim pred samim sobom.

Nakon što je u meni i u Jurici utihnula potreba za slinjenjem nad nedostižnim ili, da nas baš sasvim ne pokopam, sve slabije dostižnim super mladim komadima došao je red, čitaj zamor materijala, da se kao dva već lagano ocvala neženje dotaknemo i nekih sasvim ozbiljnih ljubavnih tema. Točnije, da ih se dohvati Jurica. Ja sam samo policajac s posebnom zadaćom otkrivanja i suzbijanja proizvodnje ilegalnih količina patetike. Da iz sebe sad ne pravim nekog velikog frajera, ove uloge znaju itekako biti zamijenjene.
“Majotiću (tako me zove) upozn’o sam nekog. Štoviše, mislim da sam se zaljubio.”
“Znači bio je nježan prema tebi?”
“Majotiću, nemoj da me zajebavaš!”, kroz smiješak se “naljuti” i doda.
“Žensko je, buraz”, dodvorava mi se s tim buraz – misli da će me time omekšati i kupiti pravo da bez mojih neukusnih upadica nastavi s pričom. Vidi se na njemu da je strahovito zagrijan da me izvijesti o novotarijama svog ljubavnog života, ali meni – đubretu – to samo pojačava užitak podbadanja.
“Znači toliko te voli da je i spol zbog tebe promijenio?”, pretjeram jer mi se baš tako prohtjelo. Iz čiste obijesti, znajući da ga time neću povrijediti, a zasladit ću situaciju koja prijeti poći odveć ozbiljnijim pravcem za kojeg i jesam i nisam trenutno spreman. Čitaj, pripit sam i želim se samo zajebavat.
“Upozn’o sam jednu divnu ženu.” Opet ističe to “ženu” kao da ja stvarno počinjem sumnjati da se on počinje zanimati za muškarce.
“Tako je divna. Tako se dobro razumijemo. Napokon sam našao nekog tko mi se jako sviđa. Ovo bi moglo biti ozbiljno”, izusti, ali ne bez klasičnog fufljanja karakterističnog za poodmakle stadije pijanstva. Ovo “napokon” molim uzmite s rezervom. Naime samo u zadnjih mjesec dana on je minimalno tri puta napokon upoznao onu pravu – podrazumijeva se – s tri različite dame. “Znači, ova je pravija od one zadnje prave?” Nije bilo odgovora – samo odsutan, zanesen pogled.

Što se tiče potonje, Antonije, već punih par dana razmišlja o braku, djeci, kućnim ljubimcima i ljetovanju na Pašmanu. S neviđenim entuzijazmom zajednički planira svijanje ljubavnog gnijezda. Ovo “zajednički” valja također uzeti sa stanovitom dozom rezerve. Naime Jurica je sklon oznake množine dodjeljivati i onim razgovorima i dogovorima koje isključivo vodi sam sa sobom.
“Buraz, vrijeme mi je da se ženim. Treba mi žena. Nemam više što čekati. Sad je čas! Gotovo je s momačkim danima. Oženit ću Antoniju!”
“Učinit ćeš od nje poštenu ženu”, prisnažujem, dakako posprdno, ali na način i da se može protumačiti kao da sam ozbiljan.
Gore drva u peći, gori u duši od Jurice, a gori mu očito i u gaćama. Sve to skupa prijeti da se udruži i pretvori u požar. Nije mi baš svejedno, izgorjet ću na lomači njegove ljubavi spram “suđene” mu mlade, svemirski beskonačne ljubavi čiji me zvjezdani plamičci već štipaju za obraze. Da ne skončam u mukama moram se nečim obraniti.
“A šta će ti?”
Jurica me ošine pogledom. Šalje me na jedno mjesto, ali, mrvicu je već otriježnjen, vidim da me psuje više zbog činjenice što ga toliko dobro poznam nego zato što ismijavam njegovu tobožnju težnju da se skrasi. I on i ja znamo da smo prezajebani, preegoistični, preveliki ženskari, prebrzi odljubitelji i preveliki ljubitelji slobode da bi ulazili u takve kombinacije. No isto tako obojica smo uz sve navedeno i nepopravljivi romantičari (apsurdne li kombinacije) koji se svako malo zaljube pa onda sami sebe tragikomično zamišljaju pred oltarom.
“Mrš đubre jedno, šta se smiješ”, reče on meni.
“A šta će ti?”, ponovim jer vidim da je na rubu da i sam prasne u smijeh. Kad je konačno popustio nasmijali smo se glasno od srca tako da je mladi napušeni konobar caklastih očiju imao potrebu pitati čemu se tako slatko smijuljimo. Kad sam mu sve ispričao ponovio je za mnom gledajući Juricu:
“A šta će ti?!”
Ja gotov, vilica mi se koči od neprekidnog smijanja, konobar prepričava scenu drugim konobarima. Jurica ga za par trenutaka zove rukom da naruči:” Buraz, još jedan gemišt, molim.” “A šta će ti!?”, odgovori mu konobar, pogleda me i ne znaš koji je od nas dvojice zgotovljeniji od smijeha. Neki klinci za stolom do nas gledaju nas s neskrivenim zanimanjem. Dok ja monumentalnim roktanjem iscjeljujem neke davno nataložene traume, Jurica je negdje između smijanja i negodovanja.
“Poslao sam joj poruku prije dva dana. Nije mi ništa odgovorila”, kaže i time, zna to i sam, samo potvrđuje kako je opet umislio da je prilika znatno izglednija no što uistinu jest:
“A šta će ti odgovorit?”, jedva procijedim kroz smijeh.
“Majotiću, smiješno će ti bit kad ti bocu razbijem o glavu hahaha”, kroz grohot će.
“Isto ko što će se tebi ufuravanje da ova veza ima budućnost razbit o glavu brže neg što je Tyson razbijao protivnike”
Znamo i on i ja da je sve to ćorak. Da su sve te naše “velike” ljubavi raznesene našom nestalnošću, s bezbroj poslovnih i drugih obaveza, da je cijela ta romantika samo folklor, show kojim kratko i periodički zabavljamo sebe i konobare, slatka iluzija u koju barem nakratko volimo povjerovati ne bi li osjetili nešto plemenitije u sebi od svih tih usputnih one ili two night standova…
…Ipak, gleda me i spolno mi opći sa svima po spisku jer mu nisam večeras dolio malo goriva u vatru te njegove u realnosti neostvarljive fantazije, što ga nisam malo lagao da se ljepše osjeća. Gleda me ispod oka, ali mi i zahvaljuje što me mrzi umjesto da me voli jer ga lažem…
“Majotiću, zašto smo mi tako prokleti”, konačno se opušta priznajući još jedan poraz, ali s takvim užitkom – kao da je pobjeda.
“Zato što nam tako paše.”
“Al’ stvarno, ne, kuiš, znam da ću ispast lud, al’ ova bi mogla bit ta. Proveli smo tako lijepa dva dana, a onda mi se nije javila 3 mjeseca. Rekla je da nema vremena.
“Stari, to je samo bio pristojan odjeb, tog si svjestan, ne”
“Ma da, al’ što ako je to samo bio test da vidi koliko grizem, koliko mi je stalo. Stari, vrijeme je, kako drukčije dalje, treba mi žena”
“A šta će ti?”, ulazimo u začaran krug, ja i moj drug…

Objava FRIK IZ KVARTA – A šta će ti? pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.