Oh kako mi se samo kockalo te sunčane zimske subote koju sam s trojicom prijatelja odlučio provesti na vikendici smještenoj na vrh pitoresknog seoca izniklog uz obalu jezera što navodno vrvi za gozbu serviranu na udici uvijek raspoloženim štukama. Sva trojica su strastveni ribiči, no isto tako i oženjeni ljudi pa tu nikad nisi siguran koliko se doista radi o ljubavi spram ribolova, a koliko o vješto smišljenom paravanu za izbjegavanje obiteljskih obaveza.
“Čovjek se mora malo maknuti od žene i klinaca. To nam je u krvi – da lovimo, da trčimo prostranstvom za plijenom”, bubne Marko stojeći uz obalu, a trbušina mu se zatrese od zabacaja srebrnkaste varalice. Tomislav pogleda svog prijatelja, tu grdosiju od 135 kila i prozbori: “Kaj je-je buraz, pa pogle samo sebe. Rođeni Massai.”
“Ma-ssai!”, Marko će uz filmsko amerikanizirani kineski naglasak. Bio je svjestan Tominog zadirkivanja, ali mu naprosto to što svojim tjelesnim proporcijama uvelike odudara od upravo opisanog muškog ideala nije dovoljan razlog da ne ustraje u izrečenom stavu na način kao da je i sam prototip drevnog lovca – kao da njegova poveća tjelesna karoserija modernog samosjedioca nije ništa drugo doli samo nezgodna ili bolje rečeno nezgrapna posljedica civilizacije, posljedica koju bi, kad bi ga samo na to novonastali, tehnologije lišeni uvjeti opstanka prisilili, bez problema uklonio promptnim transferom svoje nesavitljive pretilosti u gipkost i brzinu geparda. Nakon što smo sva četvorica sat vremena bezuspješno špinali povukao sam se s Robertom prema kućici ostavivši Massai dvojac da se “znalački” bori sa ribama.
“Ajmo mi lijepo gore pripalit vatricu i lagano na balkonu pripremit roštilj. Srećom ponijeli smo meso sa sobom jer da smo ovisni o ulovu ove dvojice bila bi to posna subota”, duhovito primijeti Robert.
“Aha, e a kaj veliš da se nažderemo pa onda bacimo poker?”, u meni krene bujati žeđ za kockom. Znam da Robert tu i tamo ode na pokoji Texas Holdem turnir pa sam se opravdano nadao da će pristati.
“Poker? Ma neda mi se.
Moje je pitanje bilo postavljeno onako lakonski, kao da mi i nije previše stalo, a opet i dovoljno odlučno da ne djeluje reda radi. Bilo mi je naime neugodno pokazati pravu količinu svoje želje za kartanjem u pare jer, ko i svaki kockar ovisnik, pošto poto pokušavam prikriti tu sramotnu činjenicu. Odbijanje i nastala tišina samo je podizala temperaturu već ionako užarenog kockarskog crva što mi je žigosao prsa. Naposljetku, nakon mojeg upornog nagovoranja kojeg zbog neviđenog šarma kojeg kockar odašilje kad odluči pripremiti teren za zadovoljavanje svoje paklene, nikad nije prelazilo granicu dobrog ukusa, Robert je pristao, na moje neizmjerno olakšanje (crv se rasplamsao u mračnu ekstazu) koje dakako nisam na van pokazivao.
“Samo jel imamo tu karte za poker?”, zanimalo ga je dok je špekom premazivao rešetke roštilja.
“Fuck, fakat”, prostrijeli me munja i krenem po vikendici mahnito pretraživati, prevrčući stvari kao da tražim dokaze ubojstva, a ne nešto tako benigno poput karata.
Nakon što sam pronašao samo karte za belu Robert je sa smješkom odmahnuo rukom i bacio se na temu ljutog umaka kojim ćemo začiniti meso. Izluđivalo me kako može tako lako, bez živciranja, prijeći preko činjenice da nemamo adekvatne karte za igru u pare! U pare hej! Adrenalin i sve! Meni je sve to skupa pojačalo već ionaku jaku glad za igrom i morao sam smisliti način kako da se dokopam špila od 52 karte (ovaj za belu broji nažalost nedostatnih 32). S obzirom da je Robert glavni i odgovorni masterchef, ostavio sam ga samog i uputio se (gotovo otkotrljao nizbrdo u suludoj žurbi) prema selu pitati za karte…
…”Imamo za remi ak’ su vam te dobre?”, ljubazno će vremešna domaćica što je u društvu svog supruga sjedila za kuhinjskim stolom. Iz pećnice je dopirao intenzivan miris svježe ispečenog mesa, a na stolu stajala litra domaćeg bijelog vina i mineralna voda.
“Jao divno, taman te nam trebaju. Da malo razbijemo vrijeme”, opravdavam se kao da i oni čuju svu tu buku kockarske žudnje koja odzvanja u meni. Opušteni, kakvi već(inom)jesu ljudi na selu još su sa mnom htjeli pričati o koještarijama. Valjda i dodatno što ovdje, bogu iza nogu, bez seoskog turizma u ponudi, rijetko viđaju strance.
“Dečec, a kaj veliš na ovog novog predsednika? Mi smo glasali za Kolindu.”
Nije me u ovom mom razjarenom kockarskom ludilu mogla više boljeti ona stvar za situaciju na političku situaciju na vrhu, ali sam procijenio da je najbolje da se također predstavim za razočaranog pristašu Kolinde. Nisam lud da im kažem da sam glasao za Milanovića pa da naiđem na odgovor: “Glasal si za Milanovića! Za crvenog! Prokleti komunjara! Vraćaj karte!” Da se razumijemo, nisam glasao za nikog, samo sam tražio najbrže rješenje da bezbolno uteknem s kartama.
“Hah, što se može”, nevjerojatno uvjerljivo odglumim jecaj za nešto uz što sam emotivno vezan kao ćelavac uz činjenicu da su neočekivano poskupile boje za kosu.
“Je, je, kaj se može, ahhh”, spuštenog pogleda, rezignirano potvrdi domaćica, a ja koristim dobrodošlu stanku u komunikaciji pa dobacim kako bih rado ostao ćaskati, ali da me moji već nestrpljivo čekaju. Nije trebalo biti nuklearni fizičar za shvatiti da će izmišljeni pritisak povećeg veselog društva u ovim domaćinima proizvesti znatno veće razumijevanje i simpatiju u odnosu na dva podmukla sumnjivca koji samo gledaju kako jedan drugog izmust ili ako ćemo gospodski – nadmudrit za pare.
Dok su me ispraćali njihove su riječi svoje postojanje znatno više dugovale stvarnoj potrebi nego bezličnoj automatici bontona. Predosjetio sam to i sav ustreptao tražio prečice u komunikaciji koje će mi omogućiti da se što prije izgubim, a da to ne ispadne uvredljivo spram gostoljubivih domaćina…
…Penjem se ka vikendici leteći na oblaku svoje hazarderske zadovoljštine. Ne mogu više dočekati čas da s Robertom ukrstim čipove.
Oni koji nikad nisu bili skloni stavljati svoj novac na milost i nemilost sreće teško mogu shvatiti maniju koja pogađa i vrije u okorjelom kockaru kad osjeti neizdrživu i nezadrživu glad za kockom. Čovjek u tom stanju ne bira sredstva da se dokopa para. Posudit će iako nema za vratiti, prevarit će rođenu majku da mu novac treba za popravak bojlera u njegovoj kući bez bojlera, premda nije peder – u kabini javnog wc-a će bez oklijevanja dati guze nekom uspaljenom slinavom čiči, reći će baki da mu trebaju pare da se s prijateljima popne na Sljeme gdje ih kani počastiti ručkom na Puntijarki – a em mrzi fizičke aktivnosti em ono malo prijatelja koje još ima nikako ne voli planinariti. Premda će ga mučiti grižnja savjesti zbog tog izopačenog varanja najbližih, taj će osjećaj i dalje biti slabiji od divlje i ničim odgodive žudnje za kockom i hipnotiziranim uzbuđenjem kojeg taj začarani krug repetitivnog riskiranja nudi.

Stigao sam do vikendice spotičući se putem o krtičnjake. Tamo su bila već i naša dvojica ribara. Dozlogrdilo im pecanje, a i ogladnili su na svježem zraku. Meso je već bilo ispečeno i čekalo pod poklopcem u prozirnoj plastičnoj posudi. Samo je još zadnja tura sočnih junećih šnicli glasno cvrčala dimeći se s crnih rešetki s kojih se cijedila mast.
Premda sam bio strahovito gladan i premda je meso posluženo uz salatu od luka, paradajza, kukuruza, paprike i sira bilo vrhunsko, između žvakanja hrane nisam imao mira i na svoje sam oduševljenje, tako da sam se pritom umalo udavio komadićem piletine, uspio svu četvoricu nagovoriti na partiju Texas Holdem pokera.
“Hej, al’ nemamo čipove! Kako ćemo igrat bez njih?”, primijeti Robert nakon što smo očistili stol pripremajući ga za igru poslije klope. Ajme, još jedno odgađanje! Osjećam se ko Mick Jagger dok je pisao legendarni stih “I can’t get no satisfaction”. No ništa me ne može pokolebati. U nezadrživom sam naletu. Uzimam papir i dok se svi smiju mojem fanatizmu izrezujem bijele kockice na koje upisujem: 1, 2, 5, 10 – radi se dakako o broju kuna koje predstavljaju.
“E, a jesi siguran da su to dobre karte za poker? Ne zgledaju mi baš neš. Snimi kak su ofucane. Ne znam baš jel mi se igra s njima. Čovječe pa svaka je označena.”, Tomi unosi nervozu i neodlučnost za koje se grčevito nadam da neće zarazno djelovati na ostale.
“Ma joj daj kaj ti je! Pa to su karte za remi koje dolaze u 2 špila po 52 karte. Prepoloviš ih, uzmeš jedan špil i imaš karte za poker. Simple as that!”, pokušavam bit neagresivan da ne stvorim još jači otpor, ali istovremeno autoritativan i uvjerljiv da uspješno održim njihovu želju ili ponovno nagovorim ako su malko pokolebani. “A to kaj su pune ožiljaka – ha gle – znam ko i ti koje su karte označene – kaj ti je – pa nisam ih ni pogledao.”, dodam.
Robert pripomaže:”Joj daj ajde, idemo igrat!”. Tomo nevoljko pristaje, i dalje nepovjerljiv spram cijele te situacije.
Konaaaačno!!! Kreće partija! Uzbuđen sam ko malo dijete prije otvaranja božićnih poklona. Podižem malčice dvije dobivene karte – taman toliko da krišom vidim što sam dobio. Dvije šestice – pik i tref. Nije loše. Svi se naginju da isto tako krišom pogledaju svoje karte. Početni ulozi su pola kune small blind i jedna kuna big blind. Na poziciji djeljitelja podižem (raisam) na 3 kune. Svi odustaju (foldaju) osim Tome. Pogleda me ispod oka i podigne ulog (reraisa me) na 9 kuna. Gledam ga. Ne čini se da me blefa. Odlučim pratiti (call) i ubacim još 6 kuna da izjednačim svotu. Idu prve tri karte na stol (flop). Padaju redom 6 karo, 6 srce, as pik. Imam 4 šestice! Poker! Srce mi ludo zaigra, ali ne zadugo. Lijepo je imati 4 šestice, ali teško ih je naplatit ako tvoj protivnik nema ništa. Moraš odigrati tako da kako god znaš i umiješ prikriješ stvarnu snagu svojih karata. Tomo je prvi na potezu i srećom po mene – ulaže 20 kuna. Ja se u sebi oblizujem. Moguće da je upario asa ili drži u ruci neki par pa želi provjeriti kako ja stojim znajući da je mala šansa da sam ikako povezan sa šesticama. Ja odlučim samo pratiti, platiti tih 20 kuna, ali se u zadnji čas predomislim, ovako rezonirajući. Ako Tomo nema ništa ovo je njegov prvi i vjerojatno zadnji blef – dakle neću iz njega moći izmusti više ništa na turnu ili riveru (u slučaju da netko prije toga ne odustane nadolazeće još dvije karte). Malo je vjerojatno da bi se na turnu odlučio na još jedan suludi blef – preoprezan je on tip. Ali ako ima nešto – čemu se duboko nadam, a sad ga samo pratim to bi moglo ispast sumnjivo, kao da mu pripremam zamku. Shvatit će da sam zbilja jak i da zbog tog ne povećavam ulog, ne želeći ga prisiliti da odbaci karte. Dakle, uzevši u obzir sve navedeno nema razloga da tu ne opalim all in. Ako je slab i nema ništa – odustat će – sve dosad uloženo bit će moje i nisam zabrljao šansu dalje ga cijediti jer on ionako ne bi više ulagao. Ali ako on, što pretpostavljam, ima snažnog asa, moguće da će pomisliti da ga sa slabijim parom u ruci ili slabijim asom tjeram kako bih pokupio dosadašnji plijen. Ne razmišljam predugo: “All in!” Stavljam preostale čipove (papiriće) koje imam – sve skupa 200 kuna sa dosad uloženim. On još glasnije vikne: “Call!” Gura nasred stola sve svoje čipove tj. papiriće i burovito ustaje sa stolice. U igri je nešto malo više od 400 kuna. Srce mi luđački udara. Siguran sam da sam jači jer on ne može čak ni teoretski imati bolje karte od mene. Vrijeme je da on i ja otkrijemo svoje dvije karte prije no što izađu još dvije na stol – već spomenuti turn i river. On pokazuje 2 asa! Dakle ima full house – tri asa i dvije šestice. Čovjek ima drugi najjači mogući hand u ovoj kombinaciji karata! To je san svakog pokeraša – svakog kockara. Imati najjače moguće karte u situaciji kad tvoj suparnik ima druge po redu najjače karte od kojih se naprosto ne može rastati. Tomo viče kako ne može vjerovati i pogledava u nebo psujući njegovog od vajkada najpoznatijeg stanovnika. Ipak, zna(mo) da nije sasvim bez šanse. Ukoliko jedna od sljedeće dvije karte bude taj jedini preostali as on je pobjednik jer je poker aševa jači od pokera šestica. Naravno, šansa da se takvo što potrefi je nevjerojatno mala. Da pojačam dramu – s obzirom da sam djeljitelj – što više mogu odgađam izvlačenje sljedeće karte. Napetost buja. Oči sve trojice su izbuljenje – prate moje ruke. Tomina faca je boje zida. Kockanjem zaluđena budaletina poput mene neizmjerno uživa u ovom  iščekivanju. Pomalo se, jer ne mogu se tome ni najdobroćudniji među nama oduprijeti, a kamoli ja, naslađujem nad situacijom koja je u odnosu na Tominu statistički neizmjerno povoljnija i superiornija. “Daj izvuci više tu jebenu kartu – eksplodirat ću!”, poviče Robert koji uopće i nije u igri. Samozadovoljno zažmirim jer mi se baš tako filmski hoće. Otkrivam kartu, ali ne gledam u nju. Gledam u Tomu prikrivajući sadizam. On mi je prijatelj, ali što ću – kockarski đavo me proždro – osim pobjede želim i malo uživati u tuđem porazu – na moment se zasladiti boli nečije duše kao najslađim desertom. Bogovi kocke hvala vam na ovim trenucima! O božanska svetkovino kartaška! Sad kad imam više nego duplo od uloženog, moći ću još dugo uživati u igri – bezbrižno odigravati riskantne poteze s tuđom lovom. Kakva sreća! Kakav gušt! Isplatilo se sve ono beskrajno nagovaranje od maloprije. Igrat ćemo cijeli dan jer poznavajući Tominu kompetitivnost, neće odustati dok ne povrati pare.
Lice mu podemoni baš kako sam, na moment, zlobno poželio:
“Šta je ovo! Mislim da ja više ne igram!, prodere se, više razočarano nego bijesno. To me zateklo. Kako? Zašto više neće igrati? Otvaram oči i imam što za vidjeti. Na stolu se pojavila šestica srce. Ništa šokantno da se ne radi o već petoj od moguće četiri šestice. Bolno zaključujem kako špilovi za remi nisu bili precizno raspolovljeni – nisu to doduše ni trebali biti – no za poker je karte trebalo precizno razvrstati – što nažalost nisam učinio jer tom svom ludilu nisam valjda imao vremena posumnjati u ispravnost karata – to jest ima li svaka karta – od dvojke do asa – još točno tri svoja pratioca – u različitim bojama. Dvije šestice srce kao da mi se smiju u facu, onako od srca – reklo bi se.
Više od toga što sam umalo ispao varalica, a srećom nisam jer su i sami  došli do zaključka da valjda ne bi bio baš toliko glup namjestiti si 5 istih karata – boljelo me to što se više nikome nije kartalo. Pred mojom se nabujalom, oslobođenom rijekom, u trenutku izrasla iz ničeg, ispriječila  divovska brana. Kao kad ostaneš bez voljene osobe i ne možeš još dugo prihvatiti taj gubitak. Ništa, možda da odem okušati bolju sreću s pecanjem, bodrim se snuždeno. Bol u prsima neodoljivo je podsjećao na infarkt. Danas baš nemam sreće s tim srcima…

Objava FRIK IZ KVARTA Kockareva peta šestica pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.