Prijava

Vaša prijava

Turopoljsko crno blago: Tartufi iz naših šuma visoke su kvalitete i mogu se naći cijele godine


Turopolje i naše šume poznate su po brojnim blagodatima, ali jedna od stvari koja je u fokus došla tek posljednjih godina su tartufi. Da, dobro ste pročitali, u Turopolju se nalazi bogato nalazište nekoliko različitih vrsti tartufa visoke kvalitete. Pa ako ste mislili da je jedino Istra poznata po tartufima, naši domaći tartufari s time se ne bi složili. Porazgovarali smo s Mariom Kolićem iz Lekenika, Goranom Novićem, Nikolom Tarandekom iz Istre te Stjepanom Horvatom iz okolice Novog Marofa. Ovi, već iskusni tartufari, dokazali su nam da Turopolje krije još blaga.

Priča je počela još prije 10 godina

S čitavom pričom još je prije 10 godina započeo Mario Kolić iz Lekenika koji se danas bavi gotovo svime vezanim za tartufe – uzgojem pasa, školovanjem pasa, edukacijom o tartufima.. “Svako jutro i večer idemo na tartufe i sam ih tražim. Sada počinju ljetni tartufi i ta potraga traje do devetog mjeseca, a tartufarenje traje cijele godine. Tartufa se može pronaći u cijelom Turopolju, sve zavisi o godišnjem dobu jer u svakom godišnjem dobu raste barem jedna vrsta. Ovo područje je specifično po ljetnom tartufu i kreće nešto ranije nego u Istri po čemu je i specifičan, a traje do rujna. Na kraju te sezone počinje zimski tartuf koji je jako dobre kvalitete bez obzira na poplave.”, govori nam Kolić.

Posebno je pohvalio naše šume i očuvanost istih. ” Turopolje je jedno od najbogatijih mjesta s tartufima jer su ovdje vrlo dobro sačuvane šume i priroda. Donedavno se nije ni znalo da je otkriveno 16 novih vrsta. Sve više nam dolaze ljudi i upoznaju se s tartufima – i restorani i građani. Mislim da su ljudi u zadnjih pet godina malo više saznali da postoje tartufi i u Turopolju, ali mislim da je premala edukacija cijelog kraja i da bi tome trebalo posvetiti malo više pažnje.”

Turopolje kao prava konkurencija Istri

Tarandek, tartufar iz Istre priznaje da Istra ima dobru konkurenciju,. “Turopoljska šuma je slična onoj u Istri, no vidljivo je da je puno bolje održavana i očuvana pa ima većih mogućnosti za tartufe nego u Istri. Nekad se moglo puno lakše živjeti od tartufa, danas tome treba biti posvećen 10, 12 sati dnevno da bi mogao zaraditi dovoljno novaca za život. Tartuf je produkt prirode pa ima sezona kad ih ima manje, nekad više, to je poput lutrije. Tržište je svake godine sve veće i šire, prije je to bila samo Italija, danas je to cijeli svijet.”

Na pitanje zašto se on odlučio baviti baš tartufima, govori nam da je stvar osjećaja. “Tartufe ljudi vole zbog mirisa, neki zbog okusa, meni, kao tartufaru, taj trenutak kada pas zagrebe stvara neopisiv osjećaj sreće koji me gura dalje, poput neke ovisnosti. Zato će je svatko opisati na svoj način. Čovjek bez psa je bespomoćan, mi ljudi smo nebitni ako nemamo dobrog psa, mi ga moramo izdresirat, a kada on to nauči, o njemu potpuno ovisiš. Radio sam u građevini, ali usporedba tog posla i biti u šumi, ovdje stresa jednostavno nema. Psi ti samo vraćaju tvoju pažnju i ljubav, nevažno je li vani hladno, toplo ili kiša, ovdje nema stresa i jako je lijepo. Ako vas itko pita, nemate tartufe, držite to za sebe i vadite ih i uživajte u njima.”, zaključuje Tarandek.

Psi kao vjerni pratitelji i pomagači

Da bi tarfufari još bolje obavljali svoj posao, prate ih njihovi vjerni psi. Najpoznatija pasmina su Lagotto Romagnolo koje Kolić trenira i eudcira. “Tartufari pitaju koja je najbolja vrsta pasa, no najbolja ne postoji. Najboljima su se pokazali Lagotto Romagnolo, oni su jako dobrog nosa, ne linjaju se i pretežno se oni koriste za traženje iako su i druge pasmine jako dobre. Ova pasmina nije samo za tartufe, u jednom leglu imate tek jednog ili dva za tartufe, tu se radi o dobrom njuhu. Što se tiče Lagotta, oni su možda jedina pasmina koja može doživjeti 15 godina i još uvijek raditi svoj posao u potrazi.”

Tako nam je ispričao i kako uopće izgleda dresura. “Od malena im se daju tartufi da ih pomiriše i okuse, možda polovica njih više ne prolazi te testove, ili ih neće pojesti ili ih ne zanima. Druga faza je kod pasa da ih se što više vodi u šumu i da im to bude doživljaj pa da im ostane u sjećanju. U početku se ne ide svaki dan, već to ide postepeno, da uživa u tome. Ako se pas dobro odgoji, on je pravi tartufar. Postoje različita mišljenja ide li pas uz vlasnika, ali najiskusniji psi traže strujanje zraka, negdje je jače na pola metra iznad zemlje, pa ga mogu osjetiti i vode vas čak do 30, 40 metara do tartufa.”, dodao je Kolić iz Lekenika.

Uz Kolića, već desetak godina tartufima se bavi i Goran Nović. Oni su, kako kaže, počeli s potragom dok još za to nitko nije znao pa su se morali učiti sami. “Sve je krenulo iz ljubavi prema prirodi i prema psima, sasvim slučajno su tu došli tartufi prema kojima se probudila ljubav. Svaki put je drugačiji gušt i adrenalin kad nađeš tartuf. Traženje se može i bez pasa, ali onda morate biti pravi poznavalac.”

S obzirom na dosadašnje iskustvo, govori kako bi samo Turopoljski lug mogao zadovoljiti potrebe Zagreba po količini tartufa, no za to je najvažnije i daljnje očuvanje prirode. “Očuvanje prirode je jako bitno jer smatram da kada čovjek čuva prirodu, ona mu to vrati na ovaj ili onaj način. Uništavanjem šume se mijenja i uništava biljni i životinjski svijet.”, zaključuje Nović.

Traženje tartufa je rekreakcija i rehabilitacija

Da je Turopolje poznato po tartufima, dokazuje i Stjepan Horvat, tartufar iz okolice Novog Marofa koji je inače osoba s invaliditetom i upravo potraga za ovim crnim blagom mu nudi rehabilitaciju. “Tartufarstvom sam se počeo baviti nakon što sam tražio vrganje. Kada sam čuo da postoje tarfuri, nabavio sam psića pa se lagano vozim po prirodi i zajedno tražimo. To je vrsta rehabilitacije, kada sjednem na motor i idem po tartufe, ne moram doma vježbati nego se tako rekreiram. Moj pas se snalazi, dobar je tragač i nije ga bilo teško naučiti i naviknuti na traženje.”, zaključuje.

Tartufi su se pokazali kao prirodno bogatstvo vrijedno pažnje, a to je prepoznala i Turistička zajednica Zagrebačke županije ispred koje je par riječi rekla i ravnateljica, Ivana Alilović. “Danas su nam pokazali da na području Turopoljskog luga postoje crni tartufi, crno blago koje je potencijal i dodatna atrakcija za naše Turopolje. Želja nam je i dalje raditi ovakve aktivnosti na našem području kako bi uspjeli s time okupiti jednu stranu gospodarstva i napraviti multisektorski učinak, lanac vrijednosti koji je ključan da bi zaživjele ovakve aktivnosti. Turopolje je prekrasna destinacija, no nužno je da radom i trudom cjelokupne zajednice potaknemo ostvarivanje dodatnih vrijednosti promocijom kao što je crni tartuf. Crni turopoljski tartuf nije novost, već je stvar dodatne promocije i rada koji se mora uložiti da bi ovakve aktivnosti dobile svrhu. To znači stvaranje dodatne koristi za ugostitelje, seoska domaćinstva, OPG-ove, a naravno i vrijedne tartufare koji se nalaze na području Turopolja.”, izjavila je Ivana Alilović, direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije.

Kako bi doživjeli potpuni i autentični okus i miris crnoga tartufa, restorani turopoljskog kraja, Mon Ami, Pivnica Turopolje i Bistro Babriga kroz naredni period u svoju ponudu uvrstili su jela na temu crnoga turopoljskog tartufa te vas sve pozivaju kušanju i procjeni gastronomskih vrijednosti crnoga tartufa. Što točno nude u svojoj ponudi, saznat ćete uskoro.

Objava Turopoljsko crno blago: Tartufi iz naših šuma visoke su kvalitete i mogu se naći cijele godine pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.