Z: Muči me donji dio leđa.

Dr: Što se dogodilo, jeste opet prenaglo ustali iz kreveta?

Z: Ma jok doktore, ovaj put sam naglo zgažen.

Dr: Aaa, zaružili s prijateljima pa vam se netko tokom slavlja malo objesio za vrat?

Z: Ma kakvi doktore, zgazil me auto.

Dr: Dajte nemojte. Pa kako se to dogodilo?…

Z: (kratki uzdah)…Sinoć me, dok sam se pod okriljem kišne i vjetrovite noći biciklom vraćao iz Zagreba u Goricu, na zebri pokraj jedne privatne benzinske postaje, kao da sam dozreli klas žita pokosio bijeli BMW M3 od najmanje 250 konjskih snaga pa se može reći i da me pregazilo jedno poveće krdo bijelih grla.

Da vam budem iskren, ni sam ne znam kako sam preživio taj sukob s nemjerljivo jačim protivnikom. Moja majka kaže da je to bila božja providnost i da bih trebao zapaliti svijeću na Kamenitim vratima.
Jedan moj kolega je pak imao druge vizije.
“Sinoć me pokupio auto!”, požalio sam se. Nakon kratke dramatske pauze i značajne izmjene pogleda ovaj odlomi:
“I, jel s autom sve u redu?”, pitao je i nadodao da, koliko vidi, glavom srećom nisam udario jer bih u protivnom, tvrdoglav kakav jesam, vjerojatno ozbiljno naštetio limariji bavarskog ljepotana.
Ne znam kome bih se prije priklonio – njegovom materijalističkom ili majčinom teološkom pristupu ovom slučaju.

Neću lagati, prije vožnje sam konzumirao par alkoholnih pića u društvu jedne lijepe i zabavne drugarice i nošen tom dvostrukom opijenošću (dakle pivom i prekrasnom ženom) nisam ni osjećao kišu i vjetar, a kamoli opasnost koja prijeti od neke tamo skliske ceste, mojih slabih kočnica, nemanja svjetla, kacige i drugih zamornih dodataka kojima, ruku na srce, robuju tamo neki papci kojima je život mio. Mislim kome još život može biti mio dok živi i radi u Hrvatskoj? Ajte molim vas, uozbiljimo se.

Dr: Tu vas, nerado priznajem, potpuno razumijem.

Z: E i pičim ja tako kišom nakvašenom biciklističkom stazom ni ne sluteći opasnosti koje vrebaju iz mraka. Prošao sam brojne surove planinske predjele – uzduž i poprijeko – daleko od civilizacije, u hladnim i vlažnim noćima i ni na kakvu zvijer naišao nisam. No cesta, dragi doktore, tamo moderan čovjek postaje lovina, ne u divljini. Taj bijeli predator prišao mi je lukavo i neopazice s boka, niz vjetar tako da ga ni nanjušiti nisam mogao. Prišao je toliko neopazice i munjevito da sam uočivši ga sa svoje desne strane, istoga časa bio svjestan da nemam nikakve šanse izbjeći pogibeljni sraz. Škripa kočnica, zvonki udarac i moj let u nepoznato. Dočekao sam se na ruke, instinktivno poput kakvog iz katapulta lansiranog majmunčića.

Premda sam u zadnje vrijeme ponešto depresivnog raspoloženja lagao bih kad bih rekao da nisam bio ugodno zatečen činjenicom da sam ostao živ i relativno neoštećen.

Ne mogu reći da me donji dio leđa ne boli no ne mogu se ni pohvaliti izostankom utiska da sam u najmanju ruku nešto istegnuo prilikom nemilog ateriranja na tvrdi asfalt. Svakih pola sata otkrijem neku novu modricu na tijelu i bol koju dotad moj centralni živčani sustav nije registrirao, no sve u svemu ne mogu se pohvaliti nekom značajnijom ozljedom. Pa ipak, znate doktore, ne želim biti nezahvalan nad činjenicom da sam i dalje živ no, znate kako je, pogodi čovjeka da nije uspio srediti valjan razlog za bolovanje ni nakon što ga je pogodio auto. I to onako, u sridu.

Dr: Zlatko, potpuno vas shvaćam.

Z: Znate bio sam i na snimanju leđa. Ništa! Ništa! Nalaz uredan da uredniji ne može biti. Dođe ti u isto vrijeme da skačeš od sreće i plačeš jer moraš na posao dan nakon što te pokupio auto.

Dr: Zlatko, a da napišemo da je, unatoč tome što ste tako čvrst čovjek, vaša nježna nutrina potresena i potrebuje koji dan da se malo primiri, dobije, vrati na staro.

Z: Doktore, sviđa mi se kako razmišljate no znate, nisam ja toliko čvrst. U času kad sam pogledao smrt u oči toliko sam pozelenio od muke da sam auto maltene dočekao likom i djelom Hulka. Mislio sam: “To je to. Ode Zlaja u svjetlost!”, kad ušla me neka nadljudska snaga. Odbacilo me ko prijedlog za povećanje plaća prosvjetnim radnicima, ali meni ništa – ako ne računamo par modrica.  Preživio nekako baš ko i odbijeni prosvjetar. Nekako sam opušteniji – stres se od mene odbija – sve mi nešto smiješno sve ono što me do jučer morilo. Evo recimo jučer ulovim ženu u krevetu s drugim. Pričekao sam u dnevnoj sobi da na miru svrše započeto, ponudio ga ručkom i pićem – ispričali se lijepo – ugodan neki čovjek – pozv’o ga da dođe još koji put do nas tako – dok sam ja na poslu.

Dr: U redu Zlatko, igrat ćemo na kartu privremene neuračunjivosti.

Z: Hvala doktore, znao sam da mogu računati na vas.

Dr: Hulk kažeš?

Z: Hulk, majke mi…