Uputili smo se na put u petak poslije posla. To je ujedno najbolji i najgori trenutak za otputovati negdje. Najbolji jer je petak, skidaš s ramena sve obaveze tjedna i sutra ne moraš rano ustati na posao, a najgori jer je čitav Zagreb odlučio negdje krenuti na vikend pa smo se dobrih 45 minuta probijali kroz jedva pomičnu gužvu do autoputa. Tko smo to mi? Pa…Tić, Marac, Frenki i ja. Imena vam djeluju čudno? Pa ne mislite valjda da ću ovako javno otkriti identitete svojih suputnika – ta ipak su ovo najčitanije novine iza New York Timesa – ne pada mi napamet da ih ovako urbi et orbi razotkrivam. Kamo smo se to uputili? Na otok Rab – sve u nabrijanoj želji da istrčimo novu trail utrku sve popularnije Treking lige koja čak i u ova doba korone i njene, ako mene pitate, sumnjive fantomske prijetnje, privlači brojne sudionike. Tić i ja active – 14 km, Frenki i Marac – Challenger – 23 km. Zašto se ja “faca” nisam odvažio na Challenger? Paa, među ostalim, zato što je jedna od mojih prijašnjih kolumni (Zgazil me auto, molim bolovanje) pisana po istinitom događaju i nisam želio do krajnjih limita testirati funkcionalnost svojih pošteno izubijanih leđa. O bezbroj Luki Modrića na ostatku tijela da ne pričam…Dobro, dobro, predosjetili ste da iza tolike količine opravdavanja mora stajati laž. Istina – i da nisam vidno natučen odlučio bih se za manje zahtjevnu dionicu jer smatram da je 14 km sasvim solidna trenka za moje fizičke kapacitete. Osim toga, obzirom da sam orijentaciono dekapacitirana osoba, dakle ne toliko mentally već orientationaly challenged person, odabirom srednje duge dionice zapravo biram onu najdužu jer, iskustvo je pokazalo, doista ne valja podcjenjivati moju sposobnost da se izgubim i u krivom smjeru kilometrima lutam i po onim najvrhunskije označenim stazama.
Srećom pa, poput jednog poznanika, nemam curu koja bi išla na Challenger jer bih u tom slučaju, kompetitivni ego manijak kakav jesam, vjerojatno prijavio dupli Challenger kojeg bi organizatori bili prisiljeni uvrstiti u program samo zbog mene i moje manijakalne želje da nadmašim svoju suparnicu, hoću reći curu. No dobro, pustimo sad moje komplekse…
.. Prilaz Sti(d)nici iz koje vozi trajekt za Rab prilično je živopisan i zavojit tako da, ako niste neki vješti vozač, ne bih preporučio zalijetanja. Mi nismo imali taj komfor jer smo željeli stići na trajekt. Tić je srećom vješt vozač no ni on nije mogao izbjeći efekt kojeg zmijolika cesta stvara.
“Samo gledaj ravno i bil buš ok”, reče mi Marac nakon što je primijetio da lagano zelenim pod snažnim G silama koje su me premiještale lijevo desno po zadnjem sjedištu stare Honde.
Sjetih se dana kad sam se ko klinac sa starcima vozio starim magistralama na more. Veliko uzbuđenje pred polazak bilo je zamijenjeno velikim mučninama od krivudavog putovanja. Više sam rigao samo godinama kasnije kad su prva i divlja pijanstva još uključivala miješanja alkohola u, što se želuca tiče, nespojivim kombinacijama i, dakako, neprobavljivim količinama.
“Kak to voziš pederu?”, počastim vozača Tića aludirajući na snažne G-ej sile koje vožnjom proizvodi, a koje nam manirom napaljenog homoseksualnog predatora rasturaju tijela.
“Ajde Majsec šta si pičkica, još malo pa smo tamo”, dobih što sam i tražio…
…Uvijek je lijepo otići u hotel. Oni odišu nekom vrstom otmjenosti koju čovjek ne uživa svakodnevno – pa se samome sebi na moment učinimo važnijima, zadovoljnijima no što to uistinu jesmo. Još ako smo u društvu koje neprestano tjera zajebanciju – jer bi bilo što drugo od strane 4 mladića bilo neprirodno i neukusno – taj boravak je jedan sto posto zagarantirani užitak. U sobi 104 Tić i ja, u sobi 103 Marac i Frenki. Guramo njuške jedni drugima u sobe kao da ćemo za ovu tuđu otkriti da je predsjednički apartman s posluženim šampanjcem, probranim escort damama što već virkaju iza zavjese i lajnama bijelog ravnomjerno i u savršenoj paraleli razvučenim po staklenom stolu kojeg dobiješ želju polizat koliko je čist. Jedino te predsjednička slika Milanovića na zidu čini malo nespokojnim što se bijelih lajni tiče.

Nakon što smo se raskomotili (svi su pobožno raspremili svoje torbe osim mene jer ne vidim u tom potrebe) odlazak na večeru. A u sali se trpa u tanjure sve u 16. Ko na crtiću. Prepuni tanjuri visine i do pola metra brzo klize prostorom nošeni pohlepnim rukama, oči traže novu, svježu, još neulovljenu lovinu, potom se spuštaju na stolove, brzinski brste, a onda se odlazi po još – jer hej tko kaže da oslić i srdela koji se već kupaju u želucu, tamo neće svjetski ugostiti svinjski kotlet i teleće medaljone u umaku od šampinjona. O toni svakojake tjestenine koja se gura među to dvoje da i ne govorimo. Znalci kažu da se prije trke najvažnije dobro napuniti tjesteninom. A tek desert ljudi moji. Jedan pa još jedan, pa još sa trpeze besramno počišćena tri zadnja sladoleda – ima da sutra trčim(o) na mlazni pogon. Ako pojedem još i kolač možda uspijem skočiti i u warp…
…Za mene je spavanje u novom krevetu uvijek lutrija jer nikad ne znam hoću li se čitavu noć vrtjeti posteljom u mučeničkom polusnu izazvanom nenaviknutošću na novi jastuk i/li tvrdoću madraca ili ću se ipak dobro naspavati. Srećom bilo je ovo drugo.
Nakon doručka i kavice na hotelskoj terasi s koje je pogled pucao na Rajsku plažu otišli smo u sobe na jedno crijevno bombardiranje. E jel se mogu downloadat kod vas – cimam Frenkija i Marca – samo da im vidim izraze lica – smiješak pristojnosti ispod kojeg se ipak ne može prikriti gnušanje i nakon par sekundi olakšanje kad su shvatili da se ipak nemam namjeru olakšati kod njih…
…Na trci više žena nego muškaraca. Barem u ovoj našoj – srednje teškoj kategoriji. Htio ti to sam sebi priznati ili ne to te tjera da daješ više od onog na što ti je tijelo realno spremno – jer hej – bolje da te infarkt čopi neg da te neka ženska od 50 godina stigne. Ma koliko ona bila u treningu, a ti baš i ne – muški ponos si to teško sam pred sobom može opravdati. Nije stvar u tome da ti toj ženi ne daješ za pravo da je brža i izdržljivija od tebe – stvar je u tome da sebi ne daješ za pravo ne dati više od onog na što si doista spreman. Staza isprva prošarana liticima ispod kojih se mreškala od vjetra naborana plava pučina. Svako malo bi me romantika rapskih panorama nagnala da odvratim pogled sa svog sljedećeg koraka, a što i nije najpametniji potez za trkača lovca na sporije dame i ponekog trkača s drvenom nogom. Zarobljen potrebom da bacam pogled na prekrasnu mješavinu mora, plaža, stijena i vegetacije spotaknuo sam se na jednoj okuci i umalo poput čunjeva porušio tri sestrice, mlađahne kćerkice jednog golijata koji me počastio pogledom krvnika koji je, iako neplaćen za taj posao, odlučio uzeti sjekiru u ruke i kirurškom preciznošću odvojiti moju glavu od ostatka tijela. To me podsjetilo da na ovakvom nepredvidivom terenu valja gledati isključivo neposredno pred sebe – a što će uskoro postati meditativnom repeticijom pokreta sa, srećom, konstantno izmjenjujućom okolinom. Miris mora i smilja zavodi nosnice i čini napore lakšima – čak na momente zavodi toliko da ni ne osjećaš težinu trkačkog nizanja kilometara po zbilja impresivnoj divljini otoka. Naravno, kakva bi to trail trka bila da se u jednom trenutku ne uspijem izgubiti na, kao i svaki put, izvrsno markiranoj stazi. Da stvar bude luđa baš u času kad sam se po treći put vraćao do mjesta na kojem sam skužio da ne znam gdje i kako dalje evo ti istog, da ISTOG! gospodina na kojeg sam naletio kad sam se uspio izgubiti tijekom utrke na Krku. Baš kao i tada, tog čovjeka nisam vidio ni prije ni poslije tog momenta u kojem smo se zajednički uspješno vraćali na ispravan put. “To je tvoj anđeo čuvar”, uvjeravali su me kasnije kad smo još neslegnute dojmove trke dijelili na terasi hotela uz bogtepitaj koju već rundu piva. “Lik uopće ne postoji, dolazi na Zemlju samo u času kad Majsecu trebaju određene spasonosne smjernice, zaključi Frenki uz blaženi smješak. Već sam bio toliko pijan da sam kao sasvim izvjesnu činjenicu prihvatio teoriju o toj božanskoj intervenciji.

No nisu svi anđeli čuvari – uvijek ima sitnih duša – gdje god da kreneš. Čuo sam težak uzdah tog lika kad sam pokušavao pronaći najsigurniji način silaska s jedne dosta visoke i opasne stijene. Minutu kasnije samo je u tenisicama projurio kroz more visoko do koljena dok sam ja naivno gubio dragocjene minute tražeći suhi prijelaz. O da, 2 kilometra staze hodalo se kroz more i O DA, učinio sam svojom misijom sustići i prestići tog seronju. Nakon što sam na jednoj stijeni uz obalu ugledao poskoka našao sam se u dilemi. Upozoriti ove iza mene da stijenu zaobiđu u širokom luku ili mahnito i dalje žuriti da sustignem d seronju. Odlučio sam se na ovo prvo i tu ispušio još dobre dvije minute zaostatka.
Krenuo sam ko i transu kad sam izašao iz mora, kao da je voda osvježila mišiće i dala im novi impuls snage. Premda pune vode, iznenađujuće, tenisice se nisu niti posebno sklizale niti bile neugodne za stopala i prste. Pičio sam rapskim krajolicima, makadanima, uskim stazicama, livadama, kamenjem uz more, šikarama i kroz nisko i visoko raslinje, uz palme i prestizao trkače i trkačice ko na pokretnoj traci. Bio sam čovjek na misiji. Sustići seronju pa bilo mi to zadnje što ću učiniti u životu.
I stigao sam ga – 2 km prije kraja. Vidio me i izraz lica naglo mu se zakiselio, no bio je već teškog koraka i znao sam da nema u sebi snage da me prestigne. Govorimo o mom vršnjaku, nikako o nekom starijem čiči – da se razumijemo. Nahranjen njegovim jadom još sam ubrzao i premda su me pluća dobrano pekla i alveolice vrištale da usporim, zadržao taj tempo do kraja i došao 50. od 200 natjecatelja – sasvim solidno za trenažnu lijenčinu poput mene. Nakon trke tradicionalno opijanje na terasi hotela, pikanterije s trke, opuštanje i malo kljucarenja kojeg otklanja kava između pivi. Frenki je bio 11. na Challengeru što je fenomenalan rezultat. Tić se i na trci, a bogami i poslije utrkivao s vremenom. Valjalo je odmjeriti snage s ljepšim spolom. Odkud mu snaga, ne može se čovjek ne zapitati. Nema te dame koja plijeni pažnju muškog oka kojoj taj nije uletio – šarmantno i uljudno – no s više no jasnom motivacijom. Gledali smo sve te njegove nonšalantne i hiper duhovite verbalne avanturice – ne bez divljenja i stanovite ljubomore nad tolikom energijom i odvažnošću. Poput kazališne predstave. Sjediš, piješ i imaš najbolja mjesta za nezapamćeni show u koji su uključeni više manje svi – jer dakako neke od dama su u pratnji no kako taj uspije zašprehavati i ne zamjeriti se pritom nikom – to, majke mi mile, zaslužuje katedru na Oxfordu…

…Sam grad Rab je posebno mjesto, odiše nenametljivim aristokratstvom. Penješ se kamenom gradskom jezgrom sagrađenom prije više stotina godina, uživaš u pogledu na legendarna 4 zvonika iza kojih je otvoreno more s jednim otočićem koji nalikuje na mini Irsku, slušaš crkveni ženski kor – anđeoski glasovi koji kao da dolaze iz neke druge dimenzije, smiruju i odvode te na neku doista blaženu božansku ravan, prolaziš parkom koji se, premda malen, beskrajnim čini, s kamenim klupicama koje, baš poput hotelskih soba, skrivaju ocean tajni pijanih klinaca i zaljubljenih parova, ubadaš nos u natpise na zidu samostana u blizini Kneževe palače i otkriješ da baš sa Raba potječe religijski latinični prozni zapis “Žića svetih otaca” koji se drži najstarijim te vrste na ovim prostorima. Osjećaš gustoću prohujalih stoljeća na otoku, svih tajnih i javnih zbivanja, duhovi čijih protagonista dok je svijeta i vijeka pokušavaju svoju priču objelodaniti putniku namjerniku (posebno kraj zida s kojeg su se na hridi bacale nesretno zaljubljene Rabljanke a pogled s kojeg nagne naježenog čovjeka da se zamisli kako bi bilo načas poletjeti u ambis) – da li putem pisane riječi ili šumom vjetra zapetljanog u krošnje, crkvenim zvonima, škripanjem škura i zveckanjem iz plavih gusarskih škrinji u kojima se pohranjuju suveniri za turiste. Na šetnici uz obalu divovsko kamenje starije od 20 milijuna godina. Čemu je sve svjedočilo? Glasovi Frenkija, Marca i Tića šuškaju u zagonetnoj daljini. Marac mi nešto govori no ne mogu razumjeti što jer zaveden drevnošću prizora zaglavljen sam u magnovenju nad bezbrojnim milenijima koji su ucrtali svoje brazde u ovaj kamen, brazde koje su poput putokaza na  tajanstvenoj, nikome čitljivoj mapi s gusarskim blagom u nekom dalekom sazviježđu. Ne, trenutno ne želim i ne mogu imati posla s nikim i ničim mlađim od milijun godina…

…Valjalo je nakon puno hodanja i iscrpnog istraživanja bogate i zanimljive povijesti grada i nešto pojesti pa smo sjeli u jedan restoran uz obalu. Deseti mjesec – vrijeme u kojem više nema turista i možeš značajno meditativnije i mirnije doživjeti more – pa možda i autentičnije no što je slučaj ljeti…
…Tić odmjerenim pokretom ruke zamiješa vino ukrug i prinese čašu nosu da provjeri kakvoću istog. Da se razumijemo, čovjek stvarno jest ekspert na tom području, ali nije to moglo samo tako proći – normalno da sam ga morao malo podbosti. Uzmem inćun s tanjura posluženog za predjelo i u maniri kakti vrsnog poznavaoca te materije, vrteći ga ukrug podno nosa, zaustim:
Nedvojbeno inćun. Ulovljen tu nadomak male Irske (kako smo nazvali prekrasni zeleni otočić što se smjestio nedaleko morskog ulaza u glavnu gradsku luku). Preksinoć. Mreža relativno nova. Izvučen odmjerenim pokretom. Izdahnuo u potpalublju sagrađenom od stare hrastovine. Tić se cereka s odobravanjem i već gleda kako primam ovčji sir, vrtim ga u krug vilicom i prinosim nosu.
“Jes Sir ovo je sir. Ovca s Velebitskih pašnjaka nedaleko od Paklenice. Nije imala odnosa s pastirom…barem ne u svojih posljednjih godinu dana.”
Prvi put smo svi jeli preporučenu ribu list i nismo se razočarali. Specifična struktura kostiju doprinijela je egzotičnosti gurmanskog doživljaja zalivenog vinom i poduprtom poznatom rapskom tortom. Povratak i pogled s magistrale na Goli otok, Prvić, Pag lansirao nas je u neku blaženu sjetu i reminiscenciju svih sitnih detalja koji su donosili veliko veselje i osjećaj da je u dva i po dana bio utkan znatno duži izlet.
P.M.S. O tome da je naša soba u jednom času izgledala poput hotelske sobe koju su naponu snage rasturili Stonesi da ne pričam. Recimo samo da smo balkon prepunn zemlje ispirali vodom iz kante za smeće dobrih sat vremena. Kako smo to uspjeli? Recimo samo da smo nakon trke zavezali majice i kratke hlače za stabljike bilja na terasi. Nakon što smo poslije oluje svih oluja probudili i rekli jedan drugom: “Dobro jutro dragi”, zaboravivši na vez, skupa s privezanim prljavim vešom iščupali smo nehotice hotelsko bilje i zasuli kilom zemlje zid i pod. Isprva paralizirani perverznim smijehom, računajući kolika bi mogla biti šteta, poduzeli smo akciju čišćenja kakvu ta terasica vjerojatno još nije vidjela. Samo rokenrol…

Objava FRIK IZ KVARTA – Rapske kronike pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.