Svim ljubiteljima matematike vjerojatno će za oko zapeti novi zanimljiv naslov ove proslavljene japanske književnice srednje generacije. Ovo je takav roman da bi i one koji matematiku baš i ne vole uvjerio u to kako bi trebalo biti upravo suprotno.

Ne znam koliko o matematici zna autorica knjige Yoko Ogawa, ali čim ju je odabrala kao podlogu za ovaj izuzetno lijep i poetičan roman, ljubavi prema toj disciplini joj ne nedostaje.

O radnji knjige i glavnim likovima

Glavni su likovi romana ostarjeli matematičar i njegova domaćica/kućna pomoćnica koje postupno zbližava upravo ljepota pravilnosti matematičkih zakonitosti. Profesoru je u davnoj automobilskoj nesreći nepovratno oštećen dio mozga i njegovo sjećanje traje samo osamdeset minuta. Domaćica, mlada žena koja je ujedno i pripovjedačica, preuzima dnevnu brigu o profesoru kojeg je napustio već oveći broj drugih domaćica očito ne mogavši izdržati pritisak neobičnog odnosa u kojem svaki novi dan iznova donosi ponovno upoznavanje i iste opaske. Briga o profesoru objektivno je jednostavan zadatak koji uključuje pospremanje i kuhanje hrane, ali nova domaćica suptilno razumije da je profesoru ipak potreban netko tko će se pobrinuti i za profesorove emotivne, sasvim ljudske potrebe. I onome tko je „oštećen“, i iako to na prvi pogled ne izgleda tako, potrebno je razumijevanje, lijepa riječ, ljudskost i empatičnost u odnosu. Dodatno ih povezuje i profesorova naklonost prema njezinom desetogodišnjem sinu kojemu on daje nadimak Korjenko, po obliku njegova tjemena koje ga podsjeća na matematički znak za korjenovanje, znak koji ujedno, prema profesorovim riječima, pruža zaštitu svim brojevima. Čovjek koji je naizgled zaboravio komunicirati, ili to nikada nije ni bio u potpunosti u stanju, unatoč manjkavostima svog oštećenog mozga, ali neoštećene genijalnosti uma, ipak uspijeva uspostaviti bliskost, makar svakoga dana počinjao iznova. U tome veliku ulogu ima matematika, univerzalni jezik čiji je on majstor, a domaćica i sin tek početnici, ali čija ljepota i savršenost nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, jer svi ostali jezici umiru, dok je matematika vječna i besmrtna.

U romanu se ne događa mnogo toga, ali posebna melankolija koja prožima sve ono što postepeno gradi odnos povezanosti i povjerenja između jednog genijalca, sasvim prosječne žene i malog dječaka čini ovaj roman lijepim i vrijednim čitanja. Koliko god nam se Japanci činili suzdržanima pa i hladnima u ophođenju, ovaj roman nas upućuje na vrijednosti kao što su pristojnost i uvažavanje drugoga i važnost nenametljive brige za drugo ljudsko biće, ne samo zato što nas za to plaćaju, nego zato što nam je stalo. Toplina koju ostarjeli matematičar svakoga dana ponovno zaboravlja, ali koju, kako se ispostavlja, nasušno treba, osjeća se u svakom, pa i najmanjem postupku i obazrivosti koju spremno usvaja čak i desetogodišnje dijete.

Iako je smisao profesorove omiljene Eulerove jednadžbe domaćici ostao nedostižan, njezina jednostavnost i ljepota su je opčinile, a ona je uostalom poslužila i kao jedinstvena izjava ljubavi osobi koju profesor, unatoč gubitku pamćenja, nikada neće zaboraviti.

Možda jedina zamjerka knjizi ide na račun povremene pogrešne upotrebe matematičkih termina, što je s obzirom na temu gotovo neoprostivo.

Podsjećamo, Knjižnica Velika Gorica ima aktivan YouTube kanal na kojem svakog tjedna možete pronaći najave novih knjiga tjedna, ali i brojne druge zanimljive videe. U nastavku donosimo najavu za ovotjednu knjigu:

Odabrala i pripremila: Ivana Grubačević

Objava KNJIGA TJEDNA Yoko Ogawa: Profesorova omiljena jednadžba pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.