Zdenko Gubikunić bio je sav u nekom grozničavom bunilu, treći put zaredom trčeći iz casina kući da uzme nešto novaca i brže bolje se, zadihan i zajapuren u licu, vrati onamo gdje su ga vukle mračne sile kockarske žudnje. Posljednji su mu tjedni bili prožeti neumoljivom žeđi za odlaskom u kockarnicu. To je posljedica niza godina u kojima je veliku količinu slobodnog vremena poklanjao toj aktivnosti koja je u njegovu psihu poskrivećki, sloj po sloj, nataložila monstruozno snažnu potrebu pred kojom je svaki njegov otpor u pravilu uzaludan. Priznavši svojoj majci, a time posljedično i sebi, da ima problem, još je prije par godina uredio da joj na čuvanje povjeri karticu svog tekućeg računa, kako ne bi došao u iskušenje da s njega potroši sve kad uđe u zonu potpunog ludila. Racionalna prevencija od iracionalnog trošenja novaca. Iako je debelo zagazio u četrdesete majka mu, kao da je opet klinac, daje za džeparac. Razlika je samo u tome što mu ovaj put daje novce koje je sam zaradio. Kad majka s ocem ode na vikendicu smještenu u jednom snovitom brežuljkastom kraju, financiranje sinovih bazičnih životnih potreba odvija se na sljedeći način. Novčanice od 50, 100 i 200 kuna majka brižljivo odlaže na različitim skrovitim mjestima njohovog zajedničkog trosobnog stana i, na sinov zahtjev, periodički šalje SMS-ove u kojima otkriva te tajne lokacije gdje je, kako je Zdenko običava zafrkavati, sakrila blago. Dužan joj je svaki put točno naznačiti za što treba novac – čitaj: pizze, talijanete, kave i pive. Osim toga dužan je, kad se majka vrati, podastrijeti joj račune kao dokazne materijale o namjenski utrošenim sredstvima. Ako se iznos s računa u kunu ne poklapa s traženim iznosom obvezan je sljedećih tjedan dana prati veš i suđe. Znajući da nema tog na svijetu što mrzi više od tih kućanskih poslova, majka time koliko toliko umiruje svoju savjest da je napravila sve što je mogla da odmakne svog sina od napasti koja mu je opsjela dušu.
Kad je u apstinencijskoj krizi, a majka na putu, ponaša se ko mladi nabrijani, ambiciozni policajac s nalogom za pretres vlastitog stana. Nema gdje taj ne zaviruje i zabada svoj nos. U frizer ispod smrznutog graška i pilećih prsa, ispod teglica za cvijećem, pod tepih, u džepove jakni obješenih na vješalicu u hodniku, ispod vezenih podmetača za starinske svijećnjake u dnevnoj sobi, u cipele u ormaru, otvara stranice knjiga na polici te kopa zemlju u teglicama s cvijećem na balkonu. Ako u tom sumanutom pohodu ne pronađe ništa, u grudima ga stisne tako nesnosna bol da u krajnjem očaju ne preza čak ni od toga da umoči prste u teglice ajvara ne bi li provjerio skriva li se među zapečenim komadićima paprike i patlidžana možda pokoji “Radić” ili bar “Mažuranić”. Znate, primijetio je da je majka, svjesna da on njuška po stanu i kad mu ne treba lova za živežne namirnice,  postala sve lukavija i sofisticiranija u svojim skrivalačkim metodama da
mu se naprosto više nijedno mjesto u stanu ne čini odveć bizarnim da ne bi bilo provjereno. Ona pak, znajući da je Zdenko u času kad ga opsjedne ta napast u stanju potrošiti apsolutno sve što nađe, s njim prešutno igra igru skrivača čija razina teškoće raste iz mjeseca u mjesec. Ponekad je nalaženje para bez da mu je SMS-om prethodno otkrila lokaciju, za Zdenka pravi detektivsko istraživački pothvat. Do samog kraja, srećom, stvar još nije bila otišla tako daleko da založi obiteljski nakit ili proda kućanske aparate kako bi se domogao novca. U protivnom, odlasci njegovih roditelja na vikendicu znatno bi više nalikovali selidbama no izletima u prirodu.

Ono što kockarsku ovisnost uvelike razlikuje od brojnih drugih ovisnosti je količina novca potrebna da se upražnjava ova ovisnička aktivnost. To je uvjerljivo najskuplja ovisnost. Ne zato što ostala droga (a i kocka je droga) ništa ne košta. Stvar je u tome što prosječni narkoman ne može dnevno na drogu ni približno toliko potrošiti kao kockar kad stvari krenu po zlu. Govorimo o tisućama kuna, barem ako se držimo nekog prosječnog budžeta. Ovisno o dubini nečijeg džepa stvari mogu dostići astronomske sfere gubitka – takve kakve, ko što rekoh, nijedan narkoman, koliku god toleranciju imao, ne bi u jednom danu mogao doseći. Zamislite primjerice ovisnika o kokainu koji u jednom danu pošmrče bijelog praha za 50 000 kuna . Srce bi mu vjerojatno zatajilo već na desetini puta do te cifre…

Koliko je god s vremena na vrijeme mrzio činjenicu da ne upravlja on kockom već kocka njime, Zdenko je došao do tog stupnja na kojem se bilo praktički nemoguće oduprijeti tom nagonu. Crvi hazarda koji su mu naselili pod kožom zasadili su tamo svoja jajašca. Čak i kad bi ih Zdenko na jedvite jade iščupao (jer on se borio sa sobom), uskoro bi četa njihovih potomaka zaplovila krvotokom i uzrokovala još nesnosniji svrab koji je mogao otkloniti samo opetovanim odlaskom na mjesto svog omiljenog zločina. Evoluirane verzije crva, prepredenije od svojih prethodnika i otpornije na Zdenkove pokušaje njihova uništenja kolonizirale su njegovu utrobu i duž svojih carstava dizale visoke, gotovo neprobojne i neprelazne zidine. Metoda kojom se Zdenko Gubikunić riješio njihovih roditelja nije palila na njima –  sljedbenicima. Kao da su unaprijed znali svaki Zdenkov trik da ih se riješi. Ne samo to, kad bi ih i uspio nadvladati kaznili bi ga takvim rastrojstvom živaca da bi ovaj brzo popustio svim njihovim prohtjevima i nahranio njihovu divlju glad za kockanjem. Stvari su, vremenom bivale sve gore.

Učinilo bi mu se katkad da kontrolira situaciju – sve dok mu se u džepu ne bi našlo više 100 ili više kuna – iznos s kojim se, po njegovoj procjeni, dalo nešto napraviti u kockarnici. Zasvrbio bi ga tada džep – sve ostalo postajalo bi nevažno, sporednom kulisom glavne predstave koja će se uskoro odigrati i čije trajanje isključivo ovisi o količini sreće koju bi sa sobom nosio dotični dan. Nekad 5 minuta, nekad 10 sati – nije tu bilo pravila. Nešto što bi nekome bio potpun, nenadoknadiv i neoprostiv gubitak vremena i zdravog razuma njemu je bila religijska seansa, predavanje mračnim otajstvima neodoljive paķlenske zamke, savršen dan u kojem je svoje kockarske apetite mogao zadovoljiti do mile volje. Premda svjestan da je njegov “raj” samo dobro zakamuflirani pakao nije se mogao iz njega istrgnuti.

Nema tamo prozora, nema tamo sata – pauk te u svoju mrežu hvata. Premda bi se neupućenom promatraču moglo učiniti da je Zdenko pohlepan za novcem, on to nije bio. Nije on kockao zbog novca, o ne – nikako! Dobro, priznajmo, nije mu bilo mrsko zamišljati nerealne dobitke iz sfere nemogućih sanja kao ni, tu i tamo, okusiti slast kakvog većeg zgoditka. Stvar je u tome da bi sva od kocke zarađena lova bila gotovo isključivo zlatna rezerva kojom bi produžavao svoj ostanak u tom svijetu toksične hipnoze ili se vraćao odmah sljedeći dan. Gotovo nikad tamošnja zarada nije bilo nešto što bi ga motiviralo da napusti kockarnicu – osim u rijetkim trenucima kad bi osvojio zbilja pozamašnu cifru ili ga osoblje upozorilo na fajrunt. No dobro, istinu za volju, i dogovoreno druženje, termin kojeg bi neplanirano ušao u koliziju s vremenom u kojem se još nalazio u casinu, moglo ga je izvući van, ali ne bez žaljenja što je morao otići i što na druženju ne može prestati tajno misliti o kocki.
Pohvalimo ga malo – ponekad bi, svjestan svoje porazne navade da casinu suludo brzo vrati svu zarađenu lovu, inzistirao da djevojku odvede na najskuplju večeru, kupi joj najskuplji parfem ili bez razmišljanja uplati romantični vikend za dvoje u luksuznom hotelu s wellness centrom. I sebi je znao priuštiti kakav željeni skupocjeni poklon ili barem napuniti rezervoar auta do vrha – sve iz mjere predostrožnosti da ne popusti svojoj opsesiji i sve opet vrati mjestu na kojem je i dobio taj novac što je proklet – pridjev što ga je novcu iz casina nadjenula njegova majka.
Za Zdenka novac više nije imao nikakvu vrijednost. Nešto nad čijom kupovinom bi se zamislili i ljudi znatno većeg imovnog stanja od njega, on je kupovao bez da bi trepnuo. Navikao da potroši nevjerojatne količine novca samo da bi udovoljio svojoj kockarskom crvu, troškovi svakodnevnog civilnog života njemu su bili smiješni. Tuđe kukanje oko previsokih režija redovito bi u njemu izazivalo podsmijeh. “Čovječe, režijama i stanarini unatoč, da ne kockam imao bih na računu već desetine tisuća eura.”, bila je njegova omiljena krilatica koju je, u društvu od povjerenja, uz čašicu volio ponoviti.

Znao je da je sve tamo naštimano protiv njega, da je ušao u savršen mehanizam za otimanje para koji je programiran da znatno više uzme nego što daje. To za njega nije bila  prepreka – otprilike kao da si pred Gullivera stavio cestovnu rampu u nadi da će se zaustaviti. Volio je kuglicu ruleta čiji ples po brojevima podiže adrenalin, a čitavo tijelo usplahireno titra u grčevitom iščekivanju dobitnog broja. Volio je i aparate – posebno igre s voćem. Satima je hipnotizirano pratio jednoličan ritam aparata koji ga je bombardirao tolikom količinom raznobojnih voćkica da je bilo pravo čudo da nije dobio hipervitaminozu. Nije volio jedino lešinare u casinu koji su pratili na kojem bi aparatu neki nesretnik izgubio puno para pa po njegovom odlasku zasjedali za to kormilo u pokušaju da se aparat za poduže razdoblje suše iskupi njima u korist. Zvukovi gubitka, zvukovi dobitka – sve je to odzvanjalo u njegovoj glavi koju je tom treperavo svjetlucavom, lažno glamurastom crnom magijom bila potpuno odsječena od vanjskog svijeta. Princip čudne giljotine koja doduše sačuva glavu žrtve, ali joj promjeni kemijsku strukturu (pa to na neki način i nije više ista glava). Bio je poput Alice u zemlji čudesa predavajući se toj ekstatično – antiklimaktičnoj kakofoniji, tom euforično izbezumljujućem roller coasteru koji je crpio duševne snage i iza sebe ostavljao pustoš, ovisnost i akutnu neurasteniju.

Djevojka s kojom se viđao i koja mu je bila prilično prirasla srcu u potpunosti je gubila na značaju kad bi ga obuzeo kockarski demon. Ne samo kao da ju nije poznavao već bi njena želja da se vide bila smetnja njegovoj želji da se oda svom poroku. Ne treba ni spominjati da se taj odnos vremenom srozao do neprepoznatljivosti. Posao kojeg je radio služio je većinski kao izvor snabdijevanja lovom za kockarnicu. Što je s njegovim poslom? Kako uopće to funkcionira kod ovako nesređene osobe – otkud mu vrijeme i koncentracija? Netko bi se pitao kako uopće takva osoba sklona takvoj, već opisanoj, neviđenoj kockarskoj sumanosti, nelogičnosti pa čak i – gledano sa stanovišta vjerojatnosti i financijske isplativosti – tako potpuno imbecilnom modelu ponašanja, može normalno funkcionirati u klasičnom radnom okruženju. Pa ipak, iznenadili biste se. Zdenko je bio vrlo odgovoran, stručan i cijenjen član svog radnog kolektiva u jednoj dobrostojećoj domaćoj privatnoj firmi. Vrlo sistematičan, precizan, sklon dobrim procjenama i u onim najzahtjevnijim i najstresnijim situacijama. Osoba koja jako malo griješi unatoč vrlo širokom opsegu radnih zadataka. Pa ipak, on je na samo sebi svojstven način savršeno u sebi spojio i harmonizirao Dr Jackylla i Mr Haydea. Ponekad je imao neobjašnjiv i u vidljivom svijetu ničime dokaziv osjećaj da je kocka njegova indulegencija – plaćanje oprosta od grijeha. Da stvar bude još začudnija – on uopće nije bio vjernik…

Propadao je tiho, ali postojano. Izvana čak pomalo i ugledan član društva, iznutra raspadnuta olupina koju više ništa nije moglo spasiti. Doduše, možda je i mogla kakva profesionalna terapija za koju nije mario jer mu se gadila pomisao da mu netko na bilo koji način ispire mozak. Radije ga ispirem sam sebi, zaključivao je.
Do njega nije dopiralo svjetlo dana, proljetni mirisi u zraku i ljudi što su se poput krda morževa izvalili po terasama kafića uživajući u blagim zrakama sunca. Kao da mu je preko čitave površine čeonog režnja bio priljepljen crni film kroz kojeg je mogao vidjeti samo aparate koji su mu odnijeli dušu. U zvukovima ulice čuo je zvukove slične ili, u posljednjem stadiju bolesti, identične onima koje su proizvodili automati.
Što je sve mogao smisliti, kakve sve priče u sekundi izmisliti da se domogne novca. Koliko je svojoj baki puta priču prodao da mu treba lova za izlet s dečkima na planinu mogao je dosad postati novi Stipe Božić. Jednog je prijatelja koji je znao za njegov dogovor s majkom u svezi kartice tekućeg računa, pet puta u istom mjesecu zvao da mu posudi 500 kuna da plati režije za grijanje. U fazama potpunog kockarskog delirija dani provedeni u casinu sa svim popratnim epskim usponima i padovima činili su se poput godina, a jučerašnje žicanje prijatelja kao nešto što se dogodilo prije koji mjesec.
Što li je sve radio zadnjih tjedana svog života bolje da ne opisujem jer nije za svačiji želudac – recimo samo da je za par sto kuna klečao pred starijim stričekima po opskurnim javnim wc-ima, a bio je heteroseksualne spolne orijentacije…
…Primijetili ste da o njemu pišem u prošlom vremenu. Zalegao je, naime, na bombu u parku pred automat klubom nakon što je prokockao čitavu obiteljsku ušteđevinu koja se je brojala šest znamenki. Bio je to kraj o kojem je maštao već duže vremena…

Objava FRIK IZ KVARTA – Povijest bolesti zvane kockanje pojavila se prvi puta na Kronike Velike Gorice.