Jere se nervozno vrpoljio na kuhinjskom stolcu. Ostala su još tri sata do dolaska službenog kombija kompanije i povratka na brod. Već je pet godina kapetan na jednom prekooceanskom trgovačkom brodu kojim se roba prevozi u onim ogromnim kontejnerima koji se često mogu vidjeti u američkim akcijskim filmovima. Dugi tjedni plovidbe rezani su nekad kraćim, nekad nešto dužim dopustima kad se vraća kući svojoj nevjenčanoj supruzi Tei. Prije tri mjeseca se nakon brojnih noći u skučenoj brodskoj kabini u kojoj je, začahuren poput gusjenice, plovio beskrajnim dubokim vodama Atlantika, strahovito veselio povratku kući na dosad najduži odmor u svojoj karijeri. Olakšanje koje pruža privremeno napuštanje službe i odlazak na odmor, uvijek je neizmjerno. Baš kao i olakšanje kojem je uzrok privremeno napuštanje jedne druge vrste “službovanja”. Koliko god mu se sad nije rastajalo od drage, jednako ga je tako veselio i povratak velikom plavetnilu. Miješala se u njemu tuga napuštanja Tee i potreba da se opet prepusti otvorenim morskim horizontima. Nije točno mogao razlučiti čemu više pripada, beskrajnim vodama ili njoj.

Vatre Teinog mladog tijela grijale su ga u dugim otočnim zimskim noćima kad bura zavija i zapliće se u škure ko riba u mreže. Njena duhovitost i šarm bili su neodoljivi i opijali ga, no suhog duha ga nije ostavljao ni njegov pomorski zanat, zov dalekih mora koji je bio utkan u genetski kod njegove familije čija je muška linija stoljećima davala vrsne pomorce i ribare i u kojoj su se ljubav i poštovanje prema moru prenosili s koljena na koljeno. Strogi, gotovo spartanski odgoj kojem je Jere u djetinjstvu bio podvrgnut s jedne je strane od njega načinio velikog stručnjaka u poslu kojim se bavi, čovjeka koji se vješto nosi s raznim preprekama i životnim izazovima, ali i čovjeka koji katkad teško suspreže svoju agresivnost i kojem racionalno i civilizirano nošenje s emocijama i nije baš jača strana. Pa ipak, sklon je romantici.

U danima na moru volio je misliti kako jedno bez drugog ne bi moglo funkcionirati – njegova ljubav prema moru i ljubav prema Tei. Isti osjećaj raspodijeljen u dva najdraža mu smjera.

Dok je Tea dovršavala ručak (crni rižoto s hobotnicom što se krčkao na štednjaku), pred očima su mu prolazile slike njenog vitkog tijela prekrivenog satenski mekom kožom koje se u plahim jecajima sladostrašća, baš kako najviše voli, izvijalo nad njim gotovo svake noći otkako je došao kući. Mogli su satima voditi ljubav. Njihova tijela savršeno su se poznavala i gotovo intuitivno u svakom trenutku prepoznavala potrebe ovog drugog. Čas je ubrzavao ritam ulazeći u fazu sirovosti koja je na momente graničila sa silovanjem, uz izgovaranje čudesno prljavih riječi (što je Tea jako voljela), čas drastično usporavajući do gotovo meditativnog snošaja u kojem bi šaputali najnježnije riječi svijeta i bez zadrške se jedno drugom obvezivali na ljubav do vječnosti. Kad bi mu rekla “životinjo” osjećao je da ga smatra izvrsnim ljubavnikom i pojačao bi tempo. To je vjerojatno bio njen način da ga razgoropadi i suptilno izrazi želju za grubljim stilom. Volio je misliti da je najbolji ljubavnik kojeg je ikad imala. Znao je da je imala momke prije njega no nije volio kad bi o njima pričala. Bio je strahovito ljubomoran i svjesno dvoličan – on se naime, s vremena na vrijeme volio pohvaliti svojim trijumfima. Iako je znao da će je time povrijediti nije se mogao suzdržati. Bilo je nečeg neodoljivog u psihičkom mučenju najdraže mu osobe. Iako se sam sebi zbog tog gadio, demon bi ga katkad potpuno preuzeo i naveo na postupke zbog kojih se kasnije najiskrenije kajao i molio, čak plačući preklinjao za oprost. Da li je u pitanju bila njegova uvijek pritajena žeđ za raskidom (čak i kad mu je najljepše) ili pak tuđim suzama kao žuđenim dokazom privrženosti? Nije točno znao, ali bio je siguran da mu preduga razdoblja nježnosti postaju bljutava, da se najživljim osjeća tek kad radi one stvari koje ugrožavaju opstanak svega onog do čega mu je u životu istinski stalo. Freud bi rekao – savršena harmonija erosa i thanatosa, istočnjaci – jin i jang, a Jere bi rekao – jebeš pizzu bez ljutih feferona.

 Ženi koja je odabrala pomorca za životnog sudruga nešto je drukčije od žena koje odabiru muškarce iz  drugih struka. I žena i muškarac u svojoj srži moraju biti sanjari da bi takva veza mogla opstati. Jere je i nakon par godina i dalje zaljubljen u Teu. Nebo nosi obrise njenog lica kad, u slobodnim satima izađe na palubu provjetriti glavu od časničkih dužnosti koje uglavnom obavlja u zatvorenom. Dok sanjari o svojoj dragoj kao da su grandioznost daljine i njegova ljubav proporcionalni. Ponekad kao da mu nešto čupa duh iz grudi i pokušava ga kao poruku nevidljivoj boci poslati do nje. U ranim dvadesetima, još k tome klasičan strijelac, bio je sklon nevjeri. Često je tada i s ponosom isticao tu činjenicu uz koju časicu sa svojim prijateljima. No, vremenom je naučio da nevjeru, barem u njegovu slučaju, redovno prati loša karma. Nije to dakako mogao opažati u vrijeme dok je još bio balavac pun života koji se nepromišljeno odavao svim mogućim vrstama čulnih užitaka koje bi mu okolnosti ponudile. Kasnije, s potrebitom vremenskom distancom, mogao je primijetiti nepogrešivu dosljednost događaja koji su mu nanosili patnju koja bi nužno uslijedila svaki put kad bi prevario djevojku za koju bi nešto osjećao. Ne govorimo tu samo o grižnji savjesti već o tome da bi se njegov privatni svemir ozbiljno urotio protiv njega. Važno je naznačiti – djevojku za koju bi nešto osjećao – nije toga bilo u divljim periodima kad bi samo skakao iz avanture u avanturu. No to što sada, kad se iskrcavaju u lukama, ne hita sa svojim kolegama na turneju po birtijama punih dama koje jedva čekaju svoje usluge naplatiti napaljenim mornarima, nije samo strah od sudbine koja će ga bolno opaliti po prstima. Ne bi ga bilo srampriznati tu sebičnost samome sebi no on naprosto za tim više nema potrebu.  Još je nešto tu što je, probijajući se kroz valove hirovitih mora, našao kao posljedicu svojih bivših nevjera. To je unižavanje. Unizio bi tim postupkom svaku svoju prijašnju draganu i nakon toga bivao dobar prema njoj iz svojevrsnog sažaljenja – ne mogavši se otarasiti grižnje savjesti. Nije više htio to raditi. Ni sebi, ni Tei. Uostalom, ona je bila prva zbog koje je gotovo izgubio interes za drugim ženama. Ne u smislu izbjegavanja pogleda na kakvu drugu ljepoticu već preuzimanja bilo kakve inicijative.

I kao da su razdvojenost i sestra joj – daljina, udarali u strune srca na neki uzvišeni, anđeoski način koji je bivao pretvoren u nešto manje baršunaste tonove kad bi dostupnost objekta njegove fantazije (Tae) postala svakodnevnicom. Drugim riječima, sve dok bi je, udaljen tisućama kilometara, sanjao, osjećaj savršene harmonije u pravilu nije bio ničim neprekinut dok bi njena blizina sa sobom nosila mogućnost muško ženskog neslaganja koje je za posljedicu nudilo napetost. Toga na pučini nije bilo. Nije bilo njene topline, vrckavosti, ljepote, svega onog što ga kod nje privlači, ali nije bilo ni onih sitnica koje ga kod nje znaju iznervirati.

Zakoračivši na palubu broda osjetio je naglu, nezaustavljivu promjenu. Maska profesionalnosti sama se, već ustaljenom automatikom, navukla preko njegova lica. Vrijeme je bilo za njegovu znatno manje emotivnu i retrospektivnu verziju. Gumbi su neopozivo pristisnuti i novi je čovjek preuzimao njegovu dusu, barem do trena kad će u osami svoje kabine maštati o svojoj dragoj koja će kroz dva tjedna, u odnosu na njega, biti na drugom kraju svijeta.

Nije ga to smetalo, bio je to svojevrstan odmor od samog sebe kao Teinog ljubavnika, prijatelja i partnera – suradnika – osnovnih uloga koje je u odnosu na nju igrao. Ovdje je igrao potpuno drukčiju ulogu odgovorno i bespogovorno se prepuštajući dužnostima za obavljanje kojih je bio poštovan stručnjak priznat od strane svog radnog kolektiva.

Godilo mu je mrtvilo u koje se mogao na neko vrijeme prikriti od nabujalih emocija koje je Tea u njemu izazivala kad je bio na kopnu. Poput izmjene oseke i plime, znao si je terminima vezanim uz struku objašnjavati taj varirajući fenomen. Ipak, vezanost uz nju u njemu bila je poput bubnjeva iz velike oceanske dubine. Potmula tutnjava mogla se zanemariti, čak pričiniti nečujnom, kad bi ga obuzele kapetanske dužnosti, no samo je malo osluškivanja bilo dovoljno da u njemu zaori jeka živog ritma.

Morao je paziti s kime priča o svom unutarnjem životu. Bilo je i onih na brodu, ponajviše onih iz potpalublja zaduženih za rad strojarnice, koji bi takvu informaciju iskoristili protiv njega, rekli da je premekan. “Vidi ovog pekmezavca, nama tu izigrava autoritet, a ne može podnijet rastanke od najobičnije ženske”, zamišljao je njihove komentare za leđima. Znao je da nije dobro u njegovom poslu biti na glasu kao mekan. Nije volio takve tipove koji su nečiju nježnost apriori tumačili kao slabost, inferiornost. Štoviše, bio je uvjeren da oni najjači u sebi uvijek plemenito nose i veliku krhkost i plahost – kao antipod neizbježne protuteže. Zašto ih je onda skrivao – iz straha? Ne, nego da ne rasipa bespotrebno snagu na svakog psa što bi na njega mogao zalajati. Kod onih inferiornijih, ako te osobine i postoje, uglavnom su istisnute  lukavošću i zakulisnim igrama bez kojih se ne bi mogli uspeti tamo gdje bolji od njih stižu isključivo svojom snagom i sposobnošću. Groznim mu se takav život činio – taj u kojem ne možeš pred nikime i nikada pokazati svoju krhku stranu – skinuti sve oklope – viteški rečeno.

Ljudi se dijele na one koji igraju časno i na one koji ne prezaju od udaraca ispod pojasa. Valjda zato i postoje časnici i oni drugi. Jesam li licemjeran, pitao se ponekad? Bih li i ja bio takav da nemam ovaj bogomdani talenat za pomorstvo? Svatko igra s kartama koje dobije, pretpostavljam, pomislio je, no svejedno i dalje ga nije napustalo svojevrsno gađenje spram onih koji igraju nisko. Pored takvih je tipova osjećao stanovitu nelagodnost, ali ne što bi ih se fizički plašio, bio je stasit, snažan i znao se brinuti za sebe. Iz njih je izbijala prigušena, ali jaka potreba za bilo kojom vrstom sukoba gdje bi se mogli nad nekog uzvisiti. Nisu se uspjeli nametnuti u formalnom smislu pa im je preostao onaj niži, birtijaški, način samopotvrde. Naprosto, moralo se kraj njih biti na stalnom oprezu, a to ga je znalo umarati. Pomagala mu je dakako poslovna hijerarhija koja se, posebno na moru, čak i ugovorno, morala poštovati. Usprkos tome bilo je uvijek tih pozadinskih, nevidljivih, no zato ne manje prisutnih animoziteta.

Jedne noći mučila ga je dilema. Što ako mu ta  nježnost u koju je cijelim srcem zagazio počne nagrizati njegove prijekopotrebne profesionalne instinkte? Slabi li me žena ili me ta slabost jača?, pitao se ležeći u kabini, osluškujući meditativno brujanje brodskih motora.

“Kapetane, stiže oluja sa sjeverne strane”. Čula su mu se nakostriješila, ustao je kao metak iz postelje i nabrušen, odlučnog koraka krenuo na komandni most. Visoki valovi uzburkanog mora i orkanski vjetrovi  odagnat će misli koje je nanijela ubitačno dosadna bonaca. Ubijao je vrijeme kopanjem nosa, a sada mora iskopati ovu plovnu grdosiju iz nimalo bezazlene situacije. “Treba li meni borba, pa kad je nema sam ju stvaram, izmislim?”, pitao se dok je izdavao naredbe o nagibu, brzini i smjeru kretanja broda. “Pobogu trebao bih narediti da klizimo po rubovima oluje, a nešto me tjera da se kao kost zabijem u njeno ždrijelo. Hoćeš me ubiti ha, hoćeš me ubiti? Nećeš ako ću ja tebe prije!”, urlao je u sebi, a oči mu se zakrvarile. Znao je da je protivnik jači u borbi prsa u prsa pa ipak jedva se savladavao da se upusti u baš takav okršaj. “Želim čuti kako vrište motori i škripi čelični ovjes, poput starih Vikinga smijati se u brk smrti. Daj kakvi Vikinzi, oni su imali malo veće drvene barke naspram ovog metalnog tehnološki nabildanog čudovista kojim upravljaš”, opominjao ga je glas. “Zakucajte dobro kontejnere s lomljivim teretom, uskoro ćemo zaplesati”, zapovjedio je. Brzopotezno i bezuvjetno: “Da kapetane”, podsjetilo ga je na stvarnu snagu i ulogu koju ovdje ima i povjerenje koje većinski uživa među podređenima. Kao da mu je sve ovo dobrodošlo da se toga podsjeti, da poleti na valu svoje važnosti. Htio je da ova orijaška brodurina iskuša snagu s olujom, a ne da ju kukavički – kako nalažu propisi, zaobilazi. “Propisi, ‘bem ti propise, idemo u oluju, časno i neustrašivo, ko Vikinzi!” uzburkalo se u njemu. Opčinjen mišlju da se izravno suoči s opasnim nevremenom više nije bio siguran je li to kao glas ostalo samo u njemu ili je čujno izašlo na van. Po pogledu prisutnih nije to mogao procijeniti – mogli su značiti i jedno i drugo. Čini li se sam sebi jači i hrabriji dok je još tu, u predvorju oluje  čija orkanska jezgra nije još na vidiku, ali blizinu koje već suptilno odaju crnjomaste promjene na nebu?

Površina vode bila je šibana brzim vjetrusinama, ogromni valovi zapljuskivali pramac. Konstrukcija je stenjala. Motori se napinjali punom snagom. On u transu naređivao svaki, pa i najmanji pokret svojeg broda. Nije bilo mjesta za strah, samo za brzo odlučivanje bez tračka sumnje u sebe. “Imaš poker lice ha, u sebi je zapitao more. Imam ga i ja, kako drukčije ići po ovakvom svijetu”…

…Čuo je u prolazu novu turu časnika koji su zamjenjivali dotadašnju, bezbrojnim manevrima izmorenu posadu. Svi su se izmjenjivali – samo je njegovo prisutstvo bilo konstanta – aksiom. “Pa kako si mu imao srca to reći, strašno si ga uvrijedio.”, bjesnio je jedan mornar drugom u lice. “Ja nisam ljudsko biće, ja nemam srca.”, odgovorio je drugi ne trepnuvši.

“Treba imati srca priznati da se nema srca”, mislio je u sebi kapetan u pokušaju da od sebe makne neugodnu pomisao na osobu bez srca – barem onakvog srca za kakvo je smatrao da treba imati čovjek, a da bi ga se s pravom smatralo ljudskim bićem. Čas kasnije, pogledavši u plavu, hladnu i gotovo bezličnu prazninu očiju tog mornara, shvati kako je ovaj nažalost možda u pravu i da nije uopće pretjerao u samoprocjeni. Ipak, ne može reći da taj mladac nije poput kakvog prekaljenog morskog vuka bez greške i munjevito izvršio sve odgovorne zadaće stavljene pred njega.

Premda strogo i katkad uz fizičke kazne, Jere je bio odgajan za jedan pitomiji, humaniji svijet, a sad se mora prilagođavati posve novim uvjetima u kojima se, premda je u ranim četrdesetima osjeća poput relikta prošlosti, muzejskog primjerka. Da sam vremenski stroj mogao bih biti upotrebljavan samo za putovanje u prošlost, pomislio je dok je oblake gutala sve gušća tama prošarana srebrnim žilama munja.

Kroz naredbe koje su, kad je ulovio grif, iz njega instinktivno izlazile, sjetio se Tee. Gušio se koliko mu je falila. Tu u središtu podivljalog mora bila je poput sirene čija je peraja optočena biserima – put svjetla koji ga iz ovog golemog lijesa vodi u osamu napuštenog tropskog otoka punog palmi, egzotičnih ptica i kokosovih oraha. Vjerovao je da do nje kroz svu tu silinu vode, zraka i kopna dopiru signali njegovog srca. Osjećao je da i ona misli na njega, da je tu s njim. Bila je njegova relikvija. Nedostajala mu je do nepodnošljivog stupnja bola. Ne samo taj brod, ne samo taj ocean na kojem se zatekao, čitav svijet se sužavao oko njega. Da li ga je sužavala želja da joj bude bliži? U trenu osvijesti da ona ne može biti tu, unatoč njegovoj nadljudski snažnoj mentalno spiritualnoj fiksaciji. Ne može svjedočii ovoj razjarenoj tekućoj nemani s kojom se bori. Unatoč svoj toj epskoj boli koju je osjećao zbog Teinog odsustva, ona se neće pred njim materijalizirati, premda ju je gotovo mogao vidjeti i opipati. Na par, vremenskom dužinom, neodredivih trenutaka, nije mogao disati, kao da mu je samo sidro Titanika zasjelo na prsa. Došao je do krajnjeg pola očaja koji je mogao zavrsiti samo u plaču. Ridao je snažno, gotovo režeći aaaaaaaaaa, slina mu se cijedila niz bradu jednako silovito kao suze iz očiju. Vidjele su ga bezizražajne plave oči mladog časnika. Nisu ništa rekle. Zanijemio je, ne mogavši se otarasiti sramote da je razotkriven. “Kapetane, što ćemo?” Kapetane, što ćemo?”

 Dok su riječi podređenih odzvanjale kao u nekoj dalekoj izmaglici zamišljao je kako mu tijelo u slow motionu tone u crne vode. Brodolom. Zamišljao je da se preda, po prvi put u životu, da preda svoje tijelo moru koje ga je toliko opčinjavalo od djetinjstva jer Ona, ona je toliko jača od njega, toliko jača – iako je žensko. Što ako mu nije vjerna ko što kaže? Ako iz njega radi budalu? Oluja izvana nadjačana je njegovom olujom iznutra. S kojom se prvo suočiti? Je li poludio? Osjetio se malen, bespomoćan, spreman da sve konačno ode kvragu, zbaciti sa sebe breme odgovornosti, breme postojanja, breme…a onda je ugledao tu prijetnju – taj zastrašujući tamni vodeni zid kojem su se približavali. Tih, postojan, gledao je na njegov brod kao na mrvicu za koju ga nije briga hoće li ju pregaziti ili ne. Instinkt preživljavanja ga je uzeo pod svoje. Više nije bilo mjesta za bilo što drugo. Mornarski prkos, vikinški berserker koji juriša na neprijatelja bez straha od smrti.

 Ma hajde, tko će znat za tebe, zaboravljen ćeš biti za tjedan i manje dana. Samo još jedna patetična objava u medijima koja će potrajati dok se ne izgubi u moru ostalog nepotrebnog informacijskog smeća. Usmjeri taj brod kako se spada, pokaži im svima što znaš! Vrijeme je da budeš ono za što si stvoren! Kapetan broda! Nemam srca za ono što prema meni nema srca!

Kao da mu je doista trebala ta oluja da odagna hrđu nakupljenu tijekom podužeg kućnog odmora. Zaboravio je na sve drugo. Konačno je bio tu, potpuno prisutan, naoštrenih osjetila i uma, britkog i jasnog jezika. Napet, ali usredotočen, spreman na sve. Izveo je manevre kroćenja divovskih valova kojima se posada još danima divila. Čak i plavooki časnik bez srca. Nije rekao ništa, ali je po prvi put u njegovim očima vidio nešto kao naznaku osjećaja. Bilo je to poštovanje.

Brod je izašao iz oluje, a sunce probilo glavu kroz oblake. Tišina koja je preplavljala duh. Olakšanje, ponos, zadovoljstvo, zahvalnost. Međuljudski odnosi na brodu nikad topliji, ljubazniji. Nikad bratskiji. Tople zrake sunca milovale su Jerino lice i odnosile sve tuge, brige i probleme, odnosile sve, na neko vrijeme…