Gibanica je oduvijek u Mraclinu bila kolač, desert, slastica – nazvali mi to ovim ili onim imenom, nešto što se pripremalo za “svetke”, “gode”,svadbe, uglavnom – za posebne prigode. Moja baka je načešće spremala od “rožička”, odnosno rogača. Moram priznati da mene ta delicija nije nikad impresionirala. Osobito ne okus rožička koji je moja baka Roža očito preferirala.

Ponekad je napravila gibanicu s pekmezom. Ta je bila više za obične dane, dok je ona od rožička, rjeđe od maka, bila ipak za posebne prilike. U mraclinskom dućanu su bili posebni mlinci za mljevenje maka i rogača. Dakle, nije se mogao kupiti mljeveni mak, nego si kod kupnje dao “trgovčici” da ga samelje. Gibanica je danas posebno cijenjeni kolač, naročiti orahnjača, jer malo je žena koje to znaju pripremiti na starinski način. Bez recepta. Odokativno. Izuzetna pažnja se pridavala količini nadjeva, jer, bogato nadjevena gibanica je odavala i blagostanje pojedine obitelji. Orasi su se čuvali i zato je orahnjača bila veselje za sve koji su uživali u tim posebnim trenutcima degustacije. 

Rožičkovu gibanicu sam spomenula iz razloga što rogač nije plod našeg podneblja, pa je unatoč tome ona bila dio mog odrastanja, a vjerujem da se spremala i u drugim kućama. I danas, kad su neka događanja, primjećujem da je gibanica često prvi odabir. U raznim krajevima Hrvatske, gibanica je sasvim drukčiji kolač, no za Turopolje je ona bila i ostala, dizano tijesto, punjeno orasima, makom, rogačem, savijena u roladu, po dvije “štruce” u “protvanu”, posebnog mirisa i okusa, a o narezanim šnitama koje prikazuju svu ljepotu tog kolača – ne treba više ništa dodati.

Svima koji vole našu domaću gibanicu – dobar tek!