U računovodstvu bilanca predstavlja temeljni financijski dokument koji se sastoji od aktive i pasive. Aktivu čine novac i potraživanja, a pasivu obveze i kapital. To dvoje je uvijek u ravnoteži. Uzmimo da ista pravila primjenjujemo u međuljudskim odnosima.

Sjećanja me vraćaju u kasne šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća, kada se u Mraclinu gradilo mnogo novih kuća. Uz zidare i palire, rodbina, prijatelji, susjedi, svi su pomagali. Nekako mi se u pamćenje usjeklo ravnanje željeza za armaturu. Sa zanimanjem sam promatrala kako traktorom razvlače željezne šipķe, uz međusobno dovikivanje i činilo se da to teče pitko i da nikome nije teret. Vlasnik buduće kuće je u tom slučaju bio u pasivi, a pomagači u aktivi. Zašto? Za očekivanje je bilo da onima koji su bili od pomoći, ta pomoć bude vraćena, kada im i ako im zatreba. I ako nikad nije zatrebalo, nitko to nije vagao. Bilo je to vrijeme kada su svi zasukali rukave, svjesni da su zajedno jači, produktivniji, uspješniji.

Naravno da je na kraju svakog takvog zajedničkog poduhvata trebalo proslaviti. Aldamaš i zastava na vrhu krova, bili su istinski razlog za slavlje. Netko je dobio novi dom, netko se radovao završetku radova, nekom je iće i piće bilo najveća motivacija. Svako je našao svoj motiv i svoje veselje. Bilo je to vrijeme povjerenja jednih u druge. Znalo se da se može računati na vrijedne ruke susjeda, prijatelja, rodbine. Iako težak i mukotrpan rad, to su bile generacije koje su ga obavljale s lakoćom, jer raditi se učilo od malena.

Mi danas živimo lagodno. Većina. Sve što trebaš – platiš. Više nemaš na koga računati. Teško da bi se bilo tko primio lopate i u drvenoj kadi miješao beton. U ušima mi odzvanja zvuk sinkroniziranog lopatanja mraclinskih muževa koje sam pomno pratila i spremala u ladice svoje memorije.

Danas je bilanca na nuli. Niti vjerovnika niti dužnika. Niti potraživanja niti obveza.  Još se povremeno okupi društvo u berbi grožđa i to je jedini događaj u godini u kojem se prakticira kolektivni rad. Pro bono. Otuđili smo se, nemamo vremena, sve nam je teret i tlaka. Mogli bismo jednako tako živjeti u drugim vremenskim zonama, a da se ništa bitno ne promijeni. I nisu za sve krive okolnosti. To je naš odabir. Mi smo odabrali vagu. Ja tebi, ti meni. Ni više – ni manje. Nešto slično lajku na mreži. I tako smo i taj dio naše povijesti i običaj međusobnog pomaganja poslali u ropotarnicu povijesti iz koje, sve da i hoćemo, ne bismo znali izvući dobrotu koju su te generacije nosile u sebi.

Foto: obiteljske arhive Ksenije Nestorović i Matije Kosa