– Baka, jako nam je drago da ste ti i deda sačuvali onaj stolarski alat u garaži jer mi ne bi znali kako je on nekad izgledao. Kažeš da se sve radilo ručno, pa je nama teško zamisliti koliko je tvoj tata, naš pradjed, imao strpljenja raditi s tim starinskim alatom: pilom, hoblićem, svrdlom i ostalim jer je danas sve automatizirano. Pričaj nam o tome!

– O, hvala vam na ideji! Vrlo rado ću vam ispričati priču o velikoj ljubavi prema drvu u našoj obitelji. Ta ljubav obilježila je generacije naše obitelji jer smo bili vezani uz majstore stolare, odrastali uz miris drva, a prerada je bila i glavni izvor prihoda za obitelj. Sigurno niste znali da je i moj deda Janko Galeković, mamin tata, bio stolar. Kako se tada živjelo u okviru Austrougarske monarhije, dedu je njegov gazda poslao u Beč na specijalizaciju jer je bio izvrstan „tišlar“, kako su onda zvali stolare. Moju baku Baru su po njemu zvali „Tišlarica“.

– Pa onda je tvoj tata Josip Zrnčić, naslijedio alat od tvojeg dede?

– Na žalost nije! Moja je mama rođena 1911. godine, a njezin tata „tišlar“ poginuo je u Prvom svjetskom ratu kada je ona imala samo sedam godina. Baka je dedin alat podijelila rođacima jer nije mogla znati da će se i njezina kćer udati za „tišlara“. Ali sačuvali smo dio alata moga tate Josipa, a drugi dio alata poklonila sam Muzeju Turopolja. Moj tata je oko 1960. godine puno surađivao s Muzejom. Tadašnja kustosica muzeja Višnja Huzjak povjerila mu je izradu svih prozora, vrata i ostale stolarije na zgradi. Kako je volio turopoljsku tradiciju s velikom je ljubavlju pristupio tom poslu. Dao je izraditi specijalne noževe koji su radili utore na novim hrastovim vratima kako bi izgledala kao originalna. Tatina suradnja s Muzejom trajala je godinama.

Nekada su svi majstori znali sve tajne svog zanata pa je tako i moj tata od drva izrađivao sve predmete koji prate čovjeka od rođenja (zipka) do smrti (lijes). U Mraclinu je posebno bio poznat po izradi namještaja (djevojkama za udaju) i „obdela“ (prozora i vrata). Kasnije, nabavkom strojeva za radionicu izrađivao je vrlo zahtjevne kutije za TV, radio aparate i gramofone prema narudžbi tvornice RIZ-Zagreb. Vrlo lijepe komade namještaja čuvamo i mi. Onaj ormar s ladicama za čuvanje narodnih nošnji izradio je mojoj mami i kao što vidite još uvijek lijepo izgleda. 

Mogu slobodno reći da u našoj obitelji drvo nije bilo samo običan materijal, već smo ga doživljavali kao da „ima dušu“. Još i sad se sjećam s koliko se ljubavi, pažnje, opreza i poštovanja tata odnosio prema „planjkama“ koje su dovezene u naše dvorište. Pažljivo ih je slagao i preslagivao da se osuše na suncu kako bi bile što kvalitetnije za obradu. Određene vrste drveta upotrebljavao je za izradu određenih predmeta. Već to odabiranje imalo je važnu ulogu. Na tatinoj ljestvici hrastovina je zauzimala prvo mjesto. Nju je volio jer je čvrsta, trajna i uvijek lijepa. Pričao nam je da je upravo radi te ljubavi prema hrastovini odabrao stolarski zanat. Kad je u Mraclinu završio osnovnu školu upisao je obrtničku školu za stolara u Zagrebu. Kasnije je kod istog majstora u Trnju kod kojeg je bio šegrt radio još dvije godine kao kalfa. Nakon položenog stručnog ispita za majstora stolara i odsluženja vojnog roka otvorio je stolarsku radionicu u Mraclinu u obiteljskoj kući.   

Poslije II. svjetskog rata u istoj ulici izgradio je svoju radionicu u kojoj je radio cijeli svoj radni vijek. U toj su se radionici naukovali i svi budući stolari iz Mraclina i okolice. Prvi šegrt iz Mraclina bio je sin tatine sestre Jane – Blaž Galeković. To je bio početak jedne lijepe obiteljske priče jer je godinama Blaž radio s tatom pa je kasnije svoja sva tri sina usmjerio u drvoprerađivačka zanimanja. Danas su sva trojica uspješni poduzetnici. Zlatko vodi pilanu, Branko stolariju, a Mladen tvornicu parketa.

No, da se još malo vratimo u prošlost. Blaž je uspješno položio majstorski ispit i nastavio raditi kod tate. Kada su dobili narudžbu od RIZ-a za nekoliko stotina kutija za TV i radio bili su svjesni da sami ne mogu odraditi taj posao. U to vrijeme svaki je obrtnik mogao zaposliti samo pet radnika. Zato je i Blaž otvorio obrt pa su udružili snage i svaki od njih je zaposlio po petoricu. Tako je njih 12 radilo u tatinoj radionici. U Mraclinu i okolici nije bilo toliko stolara, pa su se na oglas u novinama javili radnici iz raznih dijelova bivše Jugoslavije. Naravno da nisu mogli putovati od kuće do radnog mjesta pa su stanovali i hranili se kod nas. Najveći teret takve organizacije rada snosile su moja mama Marija i Blažova supruga Slava. Svaka je za svoju obitelj i petero radnika svakodnevno spremala obroke, vodila kućanstvo, ručno obrađivala vrt i polje i brinula o životinjama (svinje, kokoši…). Zato mislim da mama i teta Slava zaslužuju svako poštovanje i divljenje jer su uspjele obaviti sav taj posao koji im je nametnuo način života. 

Sav taj silan trud naših roditelja bio je usmjeren na to da mi, njihova djeca, završimo školovanje i samim tim si osiguramo lakši život od njihovog. Srećom, u tome smo svi uspjeli, a ljubav prema hrastovini ostala je u svima nama.