Često puta uspoređujem našu prošlost i sadašnjost, odnose među ljudima, a današnja tema su dječje ozljede. Generacije rođene sredinom prošlog stoljeća imale su sasvim drugačije djetinjstvo u odnosu na današnju djecu. Jedina obveza bila nam je škola. Izvanškolskih aktivnosti nije ni bilo ili nam nisu bile dostupne. Slobodno vrijeme provodilo se u igri. Igrali smo se: skrivača, lanca prebijanca, gumi-gumi, rata, indijanaca, ma svega što nam je palo na pamet. Često su te igre završavale razbijenim koljenima, šakama, ogrebotinama….Prijeloma nije bilo ni blizu kao što ih ima danas. Same ozljede nas nisu zabrinjavale u onoj mjeri koliko smo se bojali reakcije roditelja. Još ako si u tom padu uništio hlače, “fasung” nije ginul. 

Došli smo doma, sami počistili ozljedu ili uz pomoć bake koja bi to zalijala rakijom kao “vraštvom” za sve boli i boljke i mudro šutjeli. Roditelji na nas nisu ni blizu obraćali pozornost kao što to danas čine. U bolnicu se išlo kad  se “iz aviona” vidjelo da je nešto pošlo po zlu. U svakom slučaju, mi “selska deca” nismo bili ni paženi ni maženi, a još manje razmaženi. Iz škole se izostajalo kad nam je temperatura bila debelo iznad 38. 

Na kašalj i šmrkavi nos nitko se nije ni obazirao. Možda smo mi zakinuti za taj dio roditeljske skrbi i osjećaj za ravnopravnost sa odraslim članovima obitelji, možda smo zakinuti i za to da u nekim drugim situacijama ne znamo artikulirati naše želje i potrebe. S druge strane, današnja djeca su postavljena na pijedestal i traže pozornost i animaciju u svakom segmentu njihovog života. Nama je bilo važno da za naše nestašluke ne sazna mama jer ona je bila glavni odgajatelj u obitelji. I zato je glavno pitanje bilo “kaj mi bu rekla mama” i glavna zamolba prijateljima “nemojte reći mojoj mami”. Tako smo svoje rane sami “lizali”, oslanjajući se, uglavnom, sami na sebe, jer podrška u tom smislu dolazi tek sa budućnošću.