Bez pitanja i bez dogovora ušuljala se jesen i zaodjenula prirodu u novo ruho. Paletom prekrasnih boja – crvenom, žutom i smeđom – obojala je lišće koje polako pada na zemlju ostavljajući ogoljelo drveće. Pobran je i kukuruz s naših polja. Sjećanja me vraćaju u djetinjstvo kad smo kukuruz brali rukama, bacali u košare i onda na gumenjak – zaprežna kola –  sve dok ga ne bi napunili do vrha. Ponekad  je bilo i desetak berača, pomagali su jedni drugima. Zaorila se i pjesma, jer je uz pjesmu sve puno lakše. Uvijek je nešto bilo za okrjepu: rakije, mošta ili lanjskog vina. 

Kukuruz smo istovarili u štagalj i navečer smo ga “lupili”, kak mi to velimo, odnosno odvajali smo perušinu od klipa i bacali na hrpu. Ruke su bile umorne i tijelo iscrpljeno od posla, ali je bilo snage za pjesmu i smijeh. Kukuruz se sušio u kukuružnjacima ili se u košu nosio na tavan. Služio je za hranu peradi, stoci i ljudima. Od kukuruznog brašna smo kuhali žgance i pekli cicmaru. Sjeklo se kukuruzinje koje se slagalo u dvorištu u stogove i cijele zime ,uz tikvanje i repu, bilo je prava poslastica za blago. Vozio se stajski gnoj na polje da bi se poboljšala kvaliteta tla, zatim se oralo da bi tlo za proljeće bilo pripremljeno za sjetvu.    

Došla su druga vremena, drugi ljudi. Naša polja su gotovo naobrađena, nema berača, ne čuje se žamor ljudi, nema zaprežnih kola. Njih su zamijenili moćni traktori i kombajni koji beru, odvajaju zrno od klipa i odmah sipaju na traktor. Samo entuzijasti, kojih nažalost ima vrlo malo, obrađuju zemlju. Suvremena tehnologija i društvene mreže omogućavaju nam ugodan i lagodan život. To dovodi do međusobnog otuđenja. Nemamo ni vremena ni potrebe za razgovor jer sve to obavljamo preko sms-poruka. Pandemija Covida 19 vlada i gospodari našim životima. Ograničava nam kretanje, druženja, živimo u strahu i ne vidimo izlaz iz te situacije. Došlo je do krize morala. Mnogi se bore isključivo za vlastite ciljeve, ali to nije put koji će omogućiti opstanak cijele zajednice. Mnogi se boje za svoj imetak, za bogatstvo koje su godinama stvarali. Mnogi kukaju i po glavi im kruže samo crne misli, zaboravili su se smijati, zatvaraju se u sebe i sami sebi su dovoljni. Situacija je nezavidna i nismo se nadali da će potrajati. 

Nažalost, ništa nije kao prije. I ljubičica iz mog vrta je u punom cvatu i širi opojni miris kao da nagovještava dolazak proljeća.