Tekst: Sanja Cvetnić

Istraživanja u arhivima naizgled su dosadna, bez uzbuđenja. Čitanje starih dokumenata ispisanih više ili manje nečitkim rukopisima pa još i na latinskom, sve u tihim arhivskim čitaonicima … kakvo uzbuđenje se može naći u tome? No, nakon nekoga vremena te listine postaju dalekozor kroz koji možemo promatrati drevna vremena, čak razgovarati s davno preminulim sugovornicima, jer kroz njihova svjedočanstva sve načas oživi. Stoljeća više ništa ne znače, jer čitamo što je netko davno zabilježio pa njegovim umom i očima vidimo davnu stvarnost.

Za povjesničare crkvene prošlosti, a posebno sakralne umjetničke baštine, jedna vrsta arhivskih dokumenata ima posebnu važnost, a to su protokoli kanonskih vizitacija, skraćeno zvani vizitacijama. U vizitaciju ili pohod mogu ići biskupi drugih biskupija koje šalje Sveti Otac kako bi dobio objektivni uvid u stanje nekoga većega područja i tada se zovu apostolske vizitacije, ali najčešće vizitacije su one u kojima biskup ili netko od njegovih izaslanika (kanonik ili arhiđakon) obiđe župe na području svoje biskupije. Vizitacije su postojale od srednjega vijeka, ali su posebno učestale u XVII. stoljeću, kada je Crkva mnogo pozornosti polagala na doličan izgled svojih zdanja: župnih crkava, kapela, župnih kurija te na dostojanstvo liturgijskih svečanosti, ali i župnika i župljana. Osnovni cilj vizitacije je dobiti uvid u vjerski život župe i potom – ako je potrebno – provesti mjere da se stanje poboljša. Vizitator bilježi mnoge podatke o izgledu crkava, o oltarima, liturgijskom ruhu, knjigama i posuđu, o doličnosti vjerničkoga života, blagdanima, procesijama i brojnim drugim stranama  župne zajednice pa i o njezinu pastiru, župniku. Jedna od obveznih rubrika koju je vizitator morao ispuniti bila je upravo De Parocho (O župniku).

Istražujući našu povijesnu staročičku župu, nakon prve vizitacije koju je proveo arhiđakon Benedikt Vinković, poslije zagrebački biskup, našla sam i onu posebno zanimljivu iz 1649. godine, u kojoj ime vizitatora nije zapisano, ali tadašnji je zagrebački biskup (koji ga je odaslao u pohod) bio Petar Petretić. Nakon vrlo zanimljiva opisa župe, drvenih crkava i kapela – tada je još postojala i drvena župna crkva sv. Jurja u Starom Čiču sa svoja tri oltara (glavni sv. Jurja i bočni sv. Magdalene i Navještenja Blažene Djevice Marije) i svih kapela (mraclinska je tada bila posvećena Spasitelju, Capella Christi Filii Dei) – vizitator je opisao župnika. Kao i u cijelom tekstu vizitacije vidljivo je da je vizitator pisao na mjestu, brzo, umačući pero u putnu tintarnicu i ispisujući dok god je bilo vidljivo i onda ponovno osvježenom tintom pisao dalje. Previše je bilo podataka, a da bi ih mogao pamtiti i ostavljati za zapis po povratku na Kaptol. To vrijedi za cijelu vizitaciju, osim u jednom slučaju, kada je jedan podatak zapisan tijekom pohoda, a njegova dopuna na Kaptolu, a vezano je baš za župnika i to prezimenom Cvetnić! Iznenadila sam se prezimenjaku i uživala u pohvalnom opisu:

De Parocho. / Est Andreas Czuetnicz ab annis novem Hic mundæ tenet Ecclesiastica et valdæ melioravit tam Ecclesiam quam Curiam parochialiem, contra eum quos examinavi nihil mali dicere potuerunt.

U malo prilagođenom prijevodu ta bilješka glasi: »O župniku / Andrija Cvetnić je duhovnik, koji je devet godina u ovoj župi, u kojoj je uvelike poboljšao i crkvu i župnu kuriju, a oni koje sam ispitao nisu mogli reći ništa loše protiv njega.«

Dok sam prepisivala bilješku iz vizitacije veselila sam se svakoj riječi, a unaprijed i tomu kako će taj barokni staročički župnik-prezimenjak biti na ponos i slavu svim Cvetnićima, pogotovo u Mraclinu, a meni se – koja sam u tom trenutku bila jedina upoznata s tako slavnim prezimenjakom – učinilo kao da sam dobila neki zgoditak koji ću uskoro podijeliti. Međutim, ispod navedene rubrike, vrlo urednim rukopisom (kao da je pisano za stolom) i posve crnom tintom tek umočenom u tintarnicu, vizitator je ugurao kratku, krnju rečenicu koja je raspršila svu moju uznositost i radost: Satis inebriatur – »Dosta pijan«.

Pocrvenila sam i u sebi uzviknula: »O, moj župniče, pa baš na dan kad dolazi vizitator s Kaptola!« Još sam se malo nadala da nisam dobro počitala, ali ne, pisano je čitkije nego sve drugo, svako slovo se dobro razabire. Kad sam se malo smirila, ponovno sam uputila župniku prijekornu misao: »Znam da je teško i da su Turci blizu, a vjernici nepokorni, i da je puno posla, ali baš na taj dan?!«.  Na izlasku iz arhiva, sve u mislima, zanijekala sam župnika: uvjeravala sam sebe samu da uopće nema potvrde o njegovoj pripadnosti baš mraclinskim Cvetnićima. Kad sam stigla doma i ponovno pročitala da je velečasni Andrija Cvetnić uvelike poboljšao crkvu i kuriju, da nitko ne govori protiv njega (a protiv prethodnika prošlom su vizitatoru župljani rogoborili), zasramila sam sam se toga kako sam ga brzo odbacila, posve protiv Isusove upute izrečene u propovijedi na gori da ne sudimo, ili one sv. Pavla da će svatko od nas za sebe Bogu dati račun. S novozavjetnim mudrostima u pozadini, za koje je i on pomogao da se naslijede, prenosim vijesti iz arhiva o dobrom župniku Andriji Cvetniću iz četrdesetih godina XVII. stoljeća, koji je za sebe mogao reći – »ki voli pit vino nego vodu« – baš kao i njegov suvremenik, glagolješki đakon iz Lovrana, koji je to sām zapisao na zidnu župne crkve. Za župnika-prezimenjaka, i mnoge druge, svih staležā i stoljećā, dodat ću i kraj žaknova (đakonova) grafita: »prebivaj v Božjoj miloste va veki amen«.