Članovi obitelji, prijatelji, predstavnici Mjesnog odbora i veteranskoga Kluba, skupili su se danas kod biste mraclinskoga viteza Tomislava Hrkovca, koji je na današnji dan prije točno 30 godina u bolnici u Zagrebu podlegao ranama. Spašavajući na kupskom bojištu ranjene pripadnike 102. brigade Tomislav je 19. prosinca 1991. i sam bio smrtno ranjen. Kratak, zavičaju i domovini posvećen život, ostao je kao podsjetnik onima koji su ga poznavali, kao i onima koji tek dolaze, da u našoj povijesti ništa nije bilo besplatno i da sve što imamo, i sve što ćemo ikada steći, počiva na žrtvi. Uz kratku molitvu za dušu našeg heroja nazočni su zapalili svijeće, a ovom prilikom uspomeni na Tomislava dodajemo i pjesmu njegovog karlovačkoga imenjaka, pjesnika Tomislava Domovića, “Pismo poginulog ratnika”:

Dragi moji!
Ovdje je neizmjerno hladno i mračno, kao u
pećini nekoj
neotkrivenoj.
Hvala Bogu bol ne osjećam!
Samo drhtavicu strašnu
i do kostiju studen.
Do duše studen.
Ni za čime ne žalim ako je vama sada dobro.
Kratko je trajalo,
no svakim svojim člankom bio sam tu i
svakim okom
vidio sam neizmjerno više sjena i svjetlucanja
od nekoga
tko na svjetlo dana izlazi stisnut i mek.
Dragi moji, ne činite ustupak mojoj samoći
teškim suzama nakon teškog sna već živite
kako bih ja živio da sam živ.
Kao ptica što zazire od kaveza.
Kao korak košute u travanjskoj travi.
Dišite!
Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati!
Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad
ne biste uspjeli
zavoljeti još nekoga meni sličnog,
meni različitog. Svejedno je, bez ljubavi
samo smo šarene omotnice i prvi krug do pakla.
Znam da će i bez mene trešnja procvjetati.
I bez mene brat ćete krupni plod.
Ali kad vam se sok ustima razlije i kad
majka iznese
toplu savijaču zaustavite nekog, bilo kog.

Darujte ga isto kao što biste moje tijelo hranili
i pokazavši mu krasno drvo sred djedova
dvorišta recite
To naš voljeni u trešnjinu korijenju spava.

Foto: Mladen Štuban